Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Facebook stranica FHS-a
YouTube kanal FHS-a
LinkedIn stranica FHS-a
Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@fhs.hr
Objavljeno: 1. 4. 2022. u 19:45
Administrator

U emisiji Zoom televizije Z1 u četvrtak 24. ožujka 2022. razgovarali su urednik i voditelj Marijan Opačak i prof. dr. sc. Ante Čović s Odsjeka za filozofiju i kulturologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Donosimo prijepis izrečenoga.

Marijan Opačak: Dragi gledatelji, dobra vam večer i dobrodošli u još jedan Zoom Zagreb. Senatori Zagrebačkog sveučilišta, koji upravljaju tom institucijom, u cijelosti su odbacili zakonski nacrt koji je pripremila administracija ministra Radovana Fuchsa. Tvrde kako se tim zakonom krši sveučilišta autonomija, kako se država upliće u upravljanje, obezvrjeđuje se profesore i znanstvenike. Jedna od njihovih primjedbi odnosi se na sam naziv novoga zakona. Zašto taj nacrt uopće ne valja raspisali su na dvadesetak stranica. A nisu jedino sveučilište u Hrvatskoj koje je odbacilo ministrov zakon.
O zakonu, što kod njega ne valja, te o budućnosti visokog školstva u Hrvatskoj razgovaram s mojim večerašnjim gostom prorektorom Zagrebačkog sveučilišta dr. Antom Čovićem. Dobra vam večer i dobrodošli!

Ante Čović: Dobra večer.

Beznadan i nepopravljiv nacrt zakona

Marijan Opačak: Evo, kao što sam rekao u kratkom uvodu, pokraj vijesti o inflaciji i invaziji Rusije u Ukrajinu, o ovom se nije baš previše čulo u medijima. A ovo je velika stvar. Vi ste nakon dvotjedne javne rasprave na sastavnicama odbacili zakon ministra znanosti i obrazovanja. Sa svih sastavnica Sveučilišta imali ste priliku čuti od svih primjedbe, komentare i sugestije. Međutim, odlučili ste, Senat je odlučio tako. Protiv ste ovog zakona. Koje su glavne zamjerke koje su fakulteti, sastavnice Zagrebačkog sveučilišta imali protiv ovog zakona?

Ante Čović: U prvoj točki zaključaka Senata od utorka stoji da Senat Sveučilišta u Zagrebu odbacuje u cijelosti taj nacrt zakona koji je izradilo Ministarstvo znanosti. A onda je navedeno 19 podtočaka koje su izdvojene kao najkrupnije zamjerke, razlozi zbog kojih se nacrt zakona odbacuje u cijelosti. To je jako važno jer je nacrt zakona dokument koji je zapravo beznadan, koji nije moguće popraviti da bio bolji, nego naprosto je cjelina s toliko nedostataka. To je nešto na čemu se ne može dalje raditi i na čemu se ne mogu zasnivati nikakva reforma i nikakvi zahvati u taj sustav.
U materijalu koji smo dobili s 24 sastavnice i četiri vijeća područja koje objedinjavaju posebna znanstvena područja, tih primjedaba je u najmanju ruku bilo još toliko. Možda nešto manje važnosti, a možda nam je neka promakla koja je velike važnosti, ali uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, to je potpuno neupotrebljiva zakonska inicijativa i zato je Senat donio generalnu odluku da ga odbacuje u cijelosti.

Ukidanje autonomije sveučilišta

Marijan Opačak: Koje su glavne zamjerke, osim ovo što sam maloprije rekao da se ukidaju, umanjuju stečena prava kako rektora, profesora tako i studenata?

Ante Čović: Najveća zamjerka odnosi se na ukidanje autonomije sveučilišta. Ne nekakvo slabljenje nego baš ukidanje. Autonomija sveučilišta je ustavna vrijednost. Tu se udara na nešto što je temelj za društvo, politiku i za sam taj sustav.
Ukidanje autonomije sveučilišta ogleda se u uvođenju tzv. sveučilišnog vijeća. To je tijelo koje bi stavilo sveučilište pod politički i administrativni nadzor. I to je vidljivo već iz konstrukcije sveučilišnog vijeća koja je ne samo zlonamjerna nego je i tehnički jako loše izvedena. Dakle, sveučilišno vijeće sačinjavala bi tri člana koje imenuje senat sveučilišta i tri člana koje imenuje politika.
Onda su naveli da bi sedmog člana, koji bi bio ujedno i predsjednik tog tijela, imenovalo ovih šest imenovanih, ali ne između sebe, nego nekog izvana. Tu se vidi diletantizam u izradi ovog zakonskog nacrta. Ne treba imati previše mašte da se shvati kako to tijelo ne bi uopće moglo početi funkcionirati, jer kako bi se tijelo sa šest ljudi koji su imenovani moglo konstituirati, kako bi mogli biti sazvani na neku sjednicu, tko bi ih sazvao, kako bi donosili odluke. Dakle, to je znak kako je tekst nekvalitetan, ne samo u tim krupnim, načelnim stvarima, nego i na razini pravne tehnike, da je nedomišljen.
Rušenje autonomije vidi se i u mnogim drugim odredbama u nešto slabijem opsegu ili u nešto slabijoj formi. Na primjer, zadiranjem u sveučilišnu autonomiju ministar bi trebao donositi pravilnik po kojem bi on određivao kriterije za napredovanja u zvanjima. A to su poslovi sveučilišne autonomije. Ne može izvršna vlast ili administracija u nekom ministarstvu preuzeti te poslove. Pa onda rušenja svih tijela kao što je Nacionalno vijeće, temeljno tijelo u sadašnjoj zakonskoj regulaciji koje se potpuno dezavuira i svodi na pomoćno administrativno tijelo ministra. I općenito, Ministarstvo odnosno sam ministar prigrabljuje te funkcije tako da je to generalna tendencija koja dolazi do izražaja u mnogo pojedinačnih odredbi.

Ukidanje zvanja

Na drugom mjestu stavio bih udar na dostojanstvo djelatnika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, najskandaloznije - pokušaj ukidanja znanstveno-nastavnih zvanja. Taj se sustav na razini pojedinaca koji u njemu rade, djelatnika, zasniva na internoj hijerarhiji zvanja. To su izbori u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja i što je najzanimljivije to je u Hrvatskoj trenutno jako dobro regulirano.
Pitanje je kad ulazite u reformu, koji su razlozi reformi. Nije reforma da se vidi kako je netko došao za ministra i da sad hoće nešto pretumbat po nekom svome osjećaju, nego bi za to morala postojati potreba, nedostatci koji su se pokazali u sustavu koje treba popraviti kroz zakonske intervencije, ali to je sad opet problem u tehnologiji donošenja zakona. Nacrt zakona nije napisan na način kojim se zakoni uvijek donose, a to je da se najprije utvrde stanje, potreba i nedostatci koje treba ispraviti. Onda se simuliraju učinci toga i sve posljedice da bi se tek onda išlo u izradu. Ovaj nacrt zakona nema ništa od toga. Ima zapravo ima jedan formalni dokument, ali koji nije ni u kakvoj korelaciji sa samim zakonskim tekstom.

Marijan Opačak: Uz ovo što ste sada govorili ja sam pokušao naći drugo mišljenje. Pratio sam što vaši kolege pišu, te zamjerke osim oko ovog tzv. sveučilišnog vijeća od šest članova, koje doslovno imenuje Vlada, što bi svim slobodno mislećim ljudima trebalo biti shvatljivo da će biti direktan utjecaj politike, da ona nije sa strane. Međutim, ovo kod nastavnih zvanja, neki kritičari kažu da je to relativno dobar način na koji se tzv. obiteljska lena krše na fakultetima. Oni smatraju da se tu dosta profesora ili od svojih kolega zapošljavaju djecu rodbinu i obrnuto da se tu stvaraju neke obiteljske veze koje su onda šire po fakultetima i koje su nedodirljive drugim smrtnicima, kako oni to kažu.

Ante Čović: Negativne pojave nepotizma ima na sveučilištu, kao uostalom u svim drugim javnim i državnim institucijama. Međutim, ne vidim logičku vezu kako bi ukidanje zvanja tome doskočilo. Ukidaju se zvanja, ali se zadržavaju radna mjesta pod tim nazivima tako da površni čitatelji nisu ni vidjeli tu zakonsku diverziju. Ostaju bez zvanja jer se kaže da se bira na radno mjesto docenta, na radno mjesto izvanrednog profesora, redovitog profesora, a u sadašnjem zakonu i oduvijek otkad uopće postoji u Hrvatskoj visokoškolska regulacija, zvanja i radna mjesta oduvijek su bila dvije odvojene kategorije.
Vi ste u zvanju koje vam pripada kao osobi, a vaše radno mjesto u instituciji. Dolazi do vrlo komičnih, čudnovatih situacija kad se to odvoji. Najteže je dokučiti koji je razlog naveo pisce toga teksta da naprave taj zahvat jer se tim ne može riješiti problem nepotizma. Bit će ga isto tako preko radnih mjesta. Dakle, nije to nešto što se može tek tako jednostavno ukinuti i nije nešto što bi taj problem riješilo. Nema korelacije s tim problemom. Ali onda se postavlja pitanje osnovnog razloga zašto je sad netko baš išao na to, osim da se igra. Na kraju svih mogućih razloga shvatio sam da bi to moglo biti nekakva vrsta jala kod ljudi koji su pisali nacrt. Možda imaju neke osobne komplekse koje izražavaju na taj način. Pa sad znamo i tko je glavni pisac. Stoga smo možda postali taoci nekih kompleksa pisca teksta nacrta. Vjerojatno ćemo doći kod osvjetljavanja nastanka i metodologije kojom je ovo napravljeno.

Namjera razbijanja Sveučilišta u Zagrebu

Marijan Opačak: Naravno, doći ćemo do toga. Idemo samo još malkice proći ove neke stvari koje, kao što sam rekao na početku, vaši kritičari kažu da vam neke stvari smetaju. U biti oni to ističu kao jedan od glavnih razloga koji vi niste naveli u odbijanju tog nacrta zakona, pa kažu smeta vam to što rektori, dekani, ne smiju biti u funkciji duže od šest godina. Pa da visoke škole sad postaju veleučilišta. Oni kažu da je odlična stvar što se studentski predstavnici više neće moći prodavat na izborima kao da ste ih vi kupovali do sada u senatu rektoru. I kad su birali čelnici institucija i ono najvažnije kaže smeta vam novi model financiranja javnih sveučilišta i znanstvenih instituta koji se temelji na učinku odnosno rezultatima rada ustanova. Zakon kaže da se zovu programski ugovor. Smeta li vam išta od toga?

Ante Čović: Meni je to jako neozbiljno u smislu nekakvih ozbiljnih argumenata. Bio bih najsretniji da su ta gospoda sada tu pa da sami artikuliraju što misle o 19 točaka koje su tamo navedene. Ovo je banaliziranje problema, svođenje kao na nekakve osobne stvari.
Vi niste nikog imenovali, ali mi na sveučilištu znamo da novi reformski zahvati idu na destrukciju sveučilišta i sveučilišnog života. Oni imaju svoje motivacije jer sam okrenuo malo pilu prema tome koje su motivacije prigovaranja tog tipa. Uvijek, u svim naletima kojima se dosad pokušavalo razarati taj sustav, zagrebačko je sveučilište posebice na udaru jer je to veliki inertni organizam koji ima stabilnost, koji nije politički profiliran i kojim se ne može politički manipulirati. Onda centri moći, a posebice ovi od kojih dolaze takvi prigovori imaju to kao problem, stalno ih žulja. Onda idu na priče kako bi trebalo sveučilište razbiti, razoriti, stvoriti manja sveučilišta, a tome ususret ide ovaj zakon. Tom argumentacijom idu na banaliziranje, tračersku razinu, da sad nekome nešto smeta pa onda to čini radi toga. Da nije navedeno egzaktno zašto, onda bi se moglo reći da razlozi nisu bili artikulirani. Ali oni su argumentirani. Ako netko to dezavuira na taj način, postavlja se pitanje motiva tih teza.

Uništavanje javnog visokog školstva

Motivi su toga da se opravda u prvom redu ministar sam koji je prvoborac linije da treba razoriti zagrebačko sveučilište za neke druge motive, interese koje on i skupina oko njega imaju. Njihov je vrlo politički patološki motiv da se javno obrazovanje kao i svi drugi javni sektori bace na koljena da bi se stvorila bolja mogućnost za privatna učilišta i privatne inicijative. Privatne inicijative imaju svoju svoj smisao, svoje mjesto i to je prostor kompeticije, natjecanja, koji nitko ne dovodi u pitanje.
Državni dužnosnik, kao sadašnji ministar, prima plaću od države da se brine za regulaciju sustava ukupno (koji obuhvaća i privatna i javna učilišta), ali njegova bi posebna briga ipak trebala biti javna sveučilišta. Ako on radi protiv javnih sveučilišta, zloupotrebljava svoju poziciju. Onda bi on trebao biti plaćen od nekog drugog sektora, a da ovdje puste čovjeka koji će se brinuti za dobrobit javnog sustava. Prema tome to su sve perverzije, preokretanje logike i banaliziranje problema iz destruktivne motivacije i medijskih kampanja.
Fuchs je zapravo oličenje toga. Njega ne treba promatrati kao nekakav pojedinačni slučaj, nego kao fenomen koji svjedoči o političkoj, socijalnoj patologiji u kojoj živi, ne samo ovaj sustav. Vi znate da su oni razarali druge sustave, da su javna dobra uništavali, rasprodavali. Sve je to zapravo isti sindrom. Sadašnji ministar je inkarnacija tog pristupa, zloporabe javne državne funkcije s osnovnom ingerencijom da brine o javnom interesu, a koji daje sve od sebe da bi srušio taj javni interes.

                                                              Pritisci, prijetnje, tarifnik, kupovanje


Marijan Opačak: Kako su se postavila druga sveučilišta? Znamo da je zagrebačko Sveučilište odbilo taj zakon, ali Osijek, Zadar?

Ante Čović: Druga sveučilišta su se postavila slično, ali ona se ne mogu oduprijeti manipulativnim i koruptivnim mehanizmima koji vladaju iz Ministarstva znanosti, a posebice ovoga ministra, gdje je to došlo do krajnosti koje mogu ilustrirati na mnogo načina, s mnogo podataka, gdje ministar to gura kao privatnu stvar, koristi državne resurse da bi ljude potkupljivao, zastrašivao. On šalje prijetnje, on i njegov pomoćnik Ivo Šušak koji je glavni autor ovog zakona. To je velika podvala unutar javnog sustava obrazovanja i znanosti. Manja sveučilišta ne mogu tome odoljeti jer nisu dovoljno snažna, imaju potrebe od Ministarstva, imaju traženja. I tu se jako paze, boje se. I onda idu u liniju manjeg zamjeranja. Nemaju snagu osim onih koji kooperiraju s tim kao riječko sveučilište; ono jedino stoji baš na tim pozicijama. Ovi se drugi snalaze, ali da se ne zamjere previše. Oni nemaju hrabrosti reći koji su nedostatci tog zakona. I podvući crtu: s obzirom na te nedostatke tekst nacrta zakona je neupotrebljiv i treba ga odbaciti. Netko drugi mora izvući zaključak na temelju ovoga što smo zamjerili.

Marijan Opačak: Oni su u biti rekli što treba reći samo rječnikom kojim se neće zamjeriti ministru.

Ante Čović: Ministar neće izvući taj zaključak, ali moram reći, neviđen je način na koji on vrši pritiske. Ministar šalje prijetnje; ovo govorim i spreman sam dokazati da ne govorim tek tako, on naprosto kupuje. Sve se to u zajednici zna. Svatko je nekom nešto rekao i na kraju sve se dozna. Možemo uspostaviti tarifnik koliko je radnih mjesta nekome obećano. Ima čak model kako se kupuje. Znate da je neka stranka plaćala jednom pjevaču da ne pjeva. Ima i ovdje toga da se potkupe ljudi, da ne govore ništa protiv pa eto i već to je nešto. Međutim, kad se ovo sve uzme, morate znati još jednu stvar da je ova kratka diskusija, tzv. javna rasprava iznuđena. To nije bilo predviđeno. Ovo je bilo predviđeno kao velika manipulacija ministra Fuchsa koji to isto nije uspio napraviti prije deset godina.

Prepakiravanje nacrta zakona iz 2011.

Marijan Opačak: To sam vas htio pitati. Ovo je drugi put, drugi pokušaj ministra Radovana Fuchsa da promijeni zakon o visokom školstvu.

Ante Čović: Volio bih ako može kamera prikazati da gledatelji vide ovu vijest pa ćemo preko nje najlakše objasniti ovu stvar. Svatko tko vidi ovu vijest pomislio bi da je to vijest od prije dva dana, jer ona glasi da je Senat Sveučilišta u Zagrebu odbio prijedlog zakona ministra Fuchsa. Međutim, kad se čita ta vijest onda ona glasi ovako: „Članovi Senata Zagrebačkog sveučilišta na sjednici održanoj u utorak odbili su novi paket zakona o znanosti i visokom obrazovanju i time uputili jasnu poruku resornom ministru Radovanu Fuchsu.“ Međutim, ta je vijest od 10. svibnja 2011.

Marijan Opačak: Tada je gospodin Fuchs bio ministar u Vladi Jadranke Kosor.

Ante Čović: To je dakle vrijeme kada je profesor Fuchs bio ministar u vladi Jadranke Kosor i već je tada imao ideju napraviti ovo što sada radi i to je tada radio u formi triju zakona. Dakle, to je bio tzv. paket Fuchsovih zakona, koji se sastoji od Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti.
Taj paket zakona je imao iste, potpuno isto polazište, iste osnove, iste namjere, iste motive kao i ovo sada. Ovo je samo prepakiravanje u formu zakona, ali to se dalo reflektirati na druge zakone na kojima se već radi. Prema tome to se dogodilo. Treba nešto objasniti iz tog vremena. To je bilo vrijeme u kojem je akademska zajednica to plebiscitarno odbila. Egzaktni su podatci iz tog vremena da je to bilo ne samo unutar akademske zajednice, nego i unutar društva, razne nevladine udruge. Egzaktni su podatci iz tog vremena da je 35 fakulteta javno reklo ne, a otprilike ima još toliko fakulteta; oni se nisu izjašnjavali, to je bilo plaćanje da ne pjevaju. Niti jedan fakultet u cijeloj državi nije podržao njegove zakone ni koja druga značajnija institucija.

Koreografija Ribićeva sindikata

Jedina institucija koja je podržala te zakone bio je Nezavisni sindikat znanosti Vilima Ribića, ali to je već prepoznatljiva koreografija u odnosu tog sindikata prema vlastima.
Dakle, 26. lipnja 2011. (to o čemu sada govorimo događa se od travnja do srpnja 2011. godine) lider Nezavisnog sindikata dao je veliki komentar na dvije stranice u kojoj on zapravo brani taj zakon. U to je vrijeme na Filozofskom fakultetu proglašen štrajk. Mislim da je bio 30. svibnja. Jedini sindikat koji je bio protiv štrajka s obrazloženjem da je on protuzakonit zato jer, kako je on kazao, da se ne može štrajkati protiv pitanja koja se reguliraju drugim propisima. Da bi nedavno, prije nekoliko godina, kad smo imali ove pretumbacije oko reforme Hrvatskih studija i pretvaranja u fakultet, jer nije podnosio što se događalo, sam organizirao nezakoniti štrajk koji je na svim sudskim instancijama proglašen nezakonitim.

Marijan Opačak: Zanimljivo je kojom je formulacijom on tada osporavao taj štrajk. Zanimljivo je što su osporavali tada Hrvatske studije, odnosno njihovo dizanje na razinu fakulteta. Govorili da će to rasturiti Filozofski fakultet, da će ga uništiti, da će ga umanjiti, a sad kažu treba i sveučilište na isti način.

Ante Čović: Da, da, pa to je ista metodologija.

Marijan Opačak: To sad to ne smeta kad se radi o sveučilištu, a smetalo im je kad se radilo o Filozofskom fakultetu.

Ante Čović: Postoji i ideološka dimenzija u svemu tome. To je splet raznih faktora koji u tome sudjeluju, ali se formira u destruktivnu snagu koja uvijek djeluje na toj destruktivnoj liniji. To je poznata Ribićeva koreografija. Dakle, on će se žestoko usprotiviti nekim nevažnim stvarima. Onda će ministar blagonaklono tome popustiti i dobit će njegov blagoslov, a onda će oni taj neki svoj deal, uvijek je iza neki deal, zato je on sindikalnu ideju pretvorio u veliku građevinu za što mu treba odati priznanje jer je stvarno veliki ekonomist.

Zašto je Fuchs dobio novu priliku?

Marijan Opačak: No, govorili smo upravo o odbijanju. Dakle prije 11 godina, 2011., akademska zajednica odbila je loš paket zakona ministra Fuchsa. Većina akademske zajednice, odnosno Sveučilište u Zagrebu sad to radi opet, dok drugi, kako vi kažete, šute odnosno izjašnjavaju se na način da…

Ante Čović: Plaćeni su da ne pjevaju.

Marijan Opačak: Zar nije to malo pokazatelj, vi ste prije emisije sami rekli da je to doslovno taj paket od tri zakona sad ubačen u nacrt.

Ante Čović: Da, to je prepakiravanje. Zanimljiva je metodologija jer Fuchs uvijek ima istu metodologiju, ima isti krug ljudi. Nije problem da netko ima takve ideje i da tako radi, nego je problem države, društva i svih nas. Kako je moguće da se nekome otvori prostor da baš tako radi? Dakle, ako u Hrvatskoj svaki građanin može postati ministar, znatan dio građana je to iskoristio, ali zašto bi netko postao drugi put ministar?
A zašto bi taj kada je postao drugi put ministar radio isto ono što je već jednom plebiscitarno odbijeno? Ne samo od akademske zajednice, nego od najširih slojeva društva. Čak i od politike i to na način da su suprotnosti koje postoje u politici, razne stranačke razlike, sve bile objedinjene protiv njega.
Pročitat ću gdje je na kraju zapeo taj zakon. Naime, Sveučilište je to odbilo. Filozofski fakultet je organizirao štrajk koji je bio tada jako prisutan u javnosti, imao je veliki odjek. Tada je bila Vlada Jadranke Kosor. Na Vladi su prihvatili i pustili u proceduru unatoč ukupnom protivljenju širokih slojeva društva. Što se onda događa? Oni su to pustili u Sabor, međutim, unutar samog političkog sustava to je opstruirano. Vlada je to već 21. lipnja 2011. uputila. Onda je taj postupak opstruiran na saborskom odboru. Evo da vidite koja je bila širina otpora tomu, samo jedna vijest koja se tada dogodila: „Poniženi Fuchs - zakoni nisu prošli ni saborski odbor“. U vijesti se kaže da je zanimljivo koji su se sve politički neprijatelji negativno očitovali o novom paketu zakona. Od Vesne Pusić do Andrije Hebranga. Cijeli politički spektar se tomu protivio. I sad pitanje glasi: ako je netko tako široko u političkoj sferi, u sveučilišnoj sferi, sferi društva, odbijen, i na neki način osramoćen, zašto je on dobio novu priliku?

Fuksarije

Marijan Opačak: Dobio je novu priliku, ali nije napravio, vi ste sami rekli, nije napravio ništa novo. Ovaj zakon kao zakon je u biti kompilacija ona tri.

Ante Čović: Ne može isti čovjek napraviti nešto novo. On može napravi samo ono isto. Ne može preskočiti svoju sjenu, ali čak je sve ponovio isto. I ono što je najdelikatnije kad se uđe malo iza kulisa, pa se vidi koji su ljudi koji pisali onaj zakon. Glavni meštar u ovoj njegovoj radionici je Ivo Šušak. On je u ovom cijelom projektu i tada i sada. To vrišti od nekompetencije. Imati vizije i rekonstruirati sustav znanosti i visokog obrazovanja koji je toliko složen, toliko širok, trebate doista imati veliki format i veliki kapacitet, a to rade ljudi malih formata i malih kapaciteta koji tomu nisu dorasli. Uzmimo samo glavnog aktera, glavnoga pisca. On se zove Ivo Šušak. On je imao neko političko iskustvo kao predsjednik Općinske organizacije Saveza socijalističke omladine u Općini Lištica pa je kasnije bio dugo godina tajnik Instituta za povijest i tu je dobio neka iskustva i neke kompetencije, ne mogu se one poreći. Međutim, to je daleko od toga da bi taj čovjek kreirao sustav znanosti i visokog obrazovanja. On je sad glavni, jer Fuchs nije vičan tim stvarima. Koja je Fuchsova tehnologija? To on zamagljuje.

Marijan Opačak: Inače gospodin Šušak se hvali time…

Ante Čović: To sam našao u životopisu koji je on sam pisao. Nije mu ga netko drugi pisao. Ima dio koji ću pročitati, jako je bitan za ovu današnju situaciju. Dakle, on sam sebe hvali: „tijekom 2010. i 2011. sudjelovao sam kao član u radu Radne skupine Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za izradu nacrta zakonskih tekstova iz područja znanosti, visokog obrazovanja te statusa sveučilišta.“ To su ova tri zakona.
Sad slušajte ovo: „Osobno sam izradio tekst nacrta Zakona o znanosti te sam suautor teksta Nacrta zakona o visokom obrazovanju.“ Dakle, on od paketa triju zakona preuzima autorstvo nad jednim, Zakonom o znanosti, i suautorstvo nad Zakonom o visokom obrazovanju.
I koja je Fuchsova tehnologija, kako smo je počeli nazivati, jer je on inače vrlo vješto provodi u raznim trikovima pa to obično u žargonu zovemo fuksarije, kako on to zna nešto preveslati... da nitko neće prepoznati, pa će on nas sve prevariti. Dobro, možda nekog uspije, ali nikad ne uspijete prevariti baš sve. Jedna od njegovih prijevara odnosi se na razliku između izrade nacrta zakona i nekakvih povjerenstva koji bi modelirali diskusiju ili raspravu o tom zakonu, odnosno sređivali te rezultate. I kod njega je prva faza najvažnija. Radna skupina koja radi zakon je kod njega uvijek pokrivena velom tajnom. Ni tada se nije moglo nego se nekako na kapaljke, nešto kroz kuloare doznavalo tko radi zakon, ali evo sad konačno nakon 10 godina je Ivo Šušak to otvoreno rekao. Kako je bilo tada, tako je i sada. Fuchs je u studenom imenovao, što je potpuno lažno imenovanje; on je 17. studenoga 2021. donio Odluku o imenovanju povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. To bi značilo da do 17. studenog, kad je to imenovao, nitko ništa nije radio. A kroz to vrijeme Ivo Šušak u svojoj radionici - mi ne znamo tko su još pomagači - zapravo je prepakirao tri paketa u jedan paket. Iste su ideje, isti ciljevi, sve je isto, pri čemu su neki elementi radikalizirani. Recimo, radikaliziran je sastav sveučilišnog vijeća. Prije je bio predviđen sastav sveučilišnog vijeća od devet članova, od čega bi pet imenovao Senat, a četiri vlast, Vlada. Sad su prešli na tipičnu fuksariju - tri člana imenuje akademska zajednica, tri člana politika, kao da ne znamo da će taj sedmi doći iz sfere politike.
Bit će onaj kupljeni, onaj koji ne smije pjevati. To je jasno.
Tako i sada se ne zna tko je ovo pripremio. Ovo je već bilo gotovo i onda trebaju smokvini listovi kojima ćete prekriti to što je Ivo Šušak napravio u svojoj tajnoj radionici. Treba sad to verificirati. Treba prekriti s tim imenima. Onda se tu kao uzmu neka javna imena. I kako to radi?! To povjerenstvo dobije gotov tekst, a to je povjerenstvo za izradu teksta, koji mora blagosloviti da se on može pokriti jer su oni to napravili.

Sustavna politička korupcija

Marijan Opačak: Ali postoji drugi prijedlog koji je Senat uzimao kao polazišnu točku za pregovore s Ministarstvom o zakonu. Rektor Boras je to slao dekanima Zagrebačkog sveučilišta kao nekakav prijedlog. Međutim, on nije uopće prihvaćen. Nema podršku Nacionalnog vijeća za znanost i visoko obrazovanje ni Ministarstva. U čemu je problem kod tog prijedloga?

Ante Čović: To je veliki skandal s kojim ulazimo u problem koji nadilazi i ovaj zakon i pokušaj guranja tog zakona i kompleks visokog obrazovanja i znanosti i ide dublje u našu socijalnu i političku patologiju. Ja bih tu upotrijebio teorijski pojam koji je kolega Mirko Bilandžić, stručnjak za sigurnosna pitanja, dao za novu kategoriju koja mi se čini da jako dobro oslikava ovo stanje, baš školski primjer za ilustraciju toga: pojam sustavne unutrašnje političke korupcije. Pročitat ću njezinu definiciju. Mislim da je važna te bi je, kada prođe korona, trebalo mjesec dana stavljati na ekrane svih vijesti. A ona glasi ovako: „Sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom. Dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo urušavanjem, uništavanjem ili pljačkom hrvatske države, hrvatskog društva, nego su nepotizmi, klijentelizmi, prljavi partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta.“
Ovo sjajno oslikava naše opće urušavanje u državi i u društvu, ali gledajte ako se ovo događa u dijelu gdje imamo najobrazovaniji dio nacije, onda možete misliti kako to se može lako provoditi u onom dijelu gdje ljudi nisu toliko upućeni, gdje teže mogu percipirati tendencije koje se zbivaju.
Dakle, sada imamo slučaj Fuchsa i njegova prepakiranog zakona i Ive Šuška koji stoji u pozadini toga. Osim negiranja principa kompetencije, dakle, u to ulazi osoba koja nema kompetencije, format, ni kapacitet da koncipira ukupni sustav znanosti. A onda taj svoj polufabrikat brani koruptivnim metodama: prijetnjama, nagrađivanjima, potkupljivanjima, nazivanjima, prisilom da se ne zamjerava ili najbolje to opisati metodom plaćanja za nepjevanje.
I sad je pitanje kako je uopće mogao biti porečen princip kompetencije vođenja državnih poslova.
Imamo Nacionalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje. Ono je u zakonu definirano kao najviše tijelo u državi koji se brine o ta dva sustava koji su bitni za ukupni državni i društveni život. To tijelo je imenovalo svoje povjerenstvo koje će napraviti neku platformu. Ovdje je ambicija ogromna. Ambicija je ukupna reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja. To tijelo, koje je po svojoj zakonskoj definiciji zaduženo za taj cijeli sustav ima i kompetencije, metode i mogućnost da okupi kompetentne ljude da to naprave. I to je doista napravljeno. Negdje početkom prošle godine imenovano je to povjerenstvo.
Na čelu prvenstva bio je prof. Ivo Družić, koji je bio predsjednik Nacionalnog vijeća u prethodnom mandatu, koji je iznimno kompetentan i može obuhvatiti svu širinu problematike. U to povjerenstvo bilo je imenovano 26 ljudi sa svih sveučilišta, sa znanstvenih instituta, raznih drugih segmenata ovih sustava. Oni su napravili elaboriran, vrlo dobar zakonski tekst i obrazložen tekst. Taj dokument ima ukupno 182 stranice i to otprilike ovako izgleda. To može čak i kamera pokazati da se vidi što stoji na drugoj strani, jer u drugom zaključku Senata Sveučilišta u Zagrebu stoji da je Senat Sveučilišta u Zagrebu prihvatio ovaj dokument kao podlogu za raspravu o sveobuhvatnoj reformi sustava znanosti i visokog obrazovanja. Sad se vidi zašto mi kao društvo i država propadamo jer se ukida princip kompetencije na račun principa sustavne unutrašnje političke korupcije. Ovdje imamo sve elemente toga. Nacionalno vijeće ovaj dokument koji je ispravljen ignorira. Ono je dobilo zadaću od ministra da to treba ignorirati kako bi onaj polufabrikat mogao…

Lovačko društvo u Nacionalnom vijeću

Marijan Opačak: Taj prijedlog, vaš sveučilišni prijedlog je pisalo koliko ljudi?

Ante Čović: Nije ovo sveučilišni prijedlog, nego Nacionalnoga vijeća. Njega je pisalo 26 osoba. To je na samom početku ovog akta koji je inače dostupan javnosti zahvaljujući nekoj vrsti diverzije koja je došla sa Sveučilišta u Zagrebu. A i reći ću kolokvijalni izraz koji mi pritom koristimo. Povjerenstvo je brojilo 26 članova.

Marijan Opačak: To su većina članovi s fakulteta, akademici, dekani fakulteta i privatnih i javnih.

Ante Čović: Ali sad se postavlja pitanje zašto Nacionalno vijeće neće stati iza ovoga i tu dolazimo u malo dublji dio analize i upravo nam za to treba teorijski okvir koji je dao prof. Bilandžić o sustavnoj unutrašnjoj političkoj korupciji. Dakle, ministar Fuchs je uspio, zahvaljujući uglavnom suradnji s predsjednicom Saborskog odbora za znanost, kulturu i obrazovanje, kada je došlo do promjene polovice članova Nacionalnog vijeća, uspio je ugurati tzv. svoje ljude, recimo to pod navodnicima, međutim, on je u tome guranju svojih vlastitih ljudi malo pretjerao. Išao je malo ispod neke razine ukusa pa je tamo stavio ljude, među tim novim članovima, koji su njegovi lovački drugovi. Dakle, ljude s kojima on ide u lov i to govori uopće o određenoj vrsti bliskosti. Tako da im onda kasnije može reći: čujte ono nam smeta, onaj prijedlog moramo ukinuti. Tako da mi zovemo sada kolokvijalno Nacionalno vijeće - lovačkim društvom. Jer oni sada sprječavaju tamo da se ovaj dokument službeno…

Marijan Opačak: Koji su njihovi razlozi?

Ante Čović: Lovačko društvo ima svoje razloge. Izlika je sljedeća. Prije nego je došlo do izmjene polovice članova Nacionalnog vijeća bio je drukčiji sastav, nije imao lovačku komponentu u sebi i ono je tada imenovalo ovo vijeće upravo ozbiljno i odgovorno se pripremajući na nadolazeću reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja. To je ogromna i zahtjevna zadaća i oni su tome odgovorno pristupili. Međutim, u međuvremenu je došlo do izmjene i ušla je lovačka komponenta u Nacionalno vijeće.
I oni sad kažu da to njih ne obvezuje, da se to njih ne tiče i da su to napravili oni prije. Svatko živ zna da neka institucija ima kontinuitet i da drukčiji sastav tijela ne može…
Oni su opet išli metodologijom „nepjevanja“. Nisu to odbacili, nego oni neće to razmatrati, jer to se kao njih ne tiče.

Politički diktat i neuvažavanje rasprave

Marijan Opačak: A to je prihvatilo isto tijelo samo u drukčijem sastavu.

Ante Čović: Vi ste pitali za razlog, a razloga nema, ali ima izlika. Umjesto da su o tome raspravljali pa rekli da ne valja. Ministar je utjecajan na sve te strukture. Sad oslikavam metodu ove sustavne unutrašnje političke korupcije jer on ima mehanizme koji ljude može navoditi da rade onako kako on hoće. Predsjednica Nacionalnog vijeća, koja nije iz lovačke kvote, ali je svejedno pod tim pritiskom, ona ne smije, ne usudi se taj dokument poslati savjetodavnim tijelima Nacionalnog vijeća iako su oni to od nje tražili. A to su matični odbori i područna vijeća u smislu toga da daju svoje primjedbe i da poboljšaju tekst kroz diskusiju.

Marijan Opačak: Gotovo cijelu emisiju govorimo, i tema nam je u biti, Nacrt zakona o sveobuhvatnoj reformi sustava znanosti i obrazovanja. Imate vi svoj prijedlog kojeg oni, kao što smo sad ustanovili, imaju izliku zašto ga ne prihvaćaju. Vi ste njihov argumentirano odbili. Mene kopka zašto reformu sustava znanosti i obrazovanja nismo napravili u vrijeme kad smo, ono što mi studenti kolokvijalno kažemo, uvodili bolonjski sustav.

Ante Čović: Da, to je sad jedan stariji sloj problema i u biti ne možemo ga podvest pod ovaj, pa tako možda da ne širimo priču na njega. Uvođenje „Bolonje“ je bilo isto tako vrlo loše rađeno, po političkom diktatu. Možda je nešto zajedničko ovoj situaciji - politički diktat i neuvažavanje rasprave. Ja se sjećam da se „Bolonja“ nije uvodila, „Bolonja“ se nametala. Bio je ultimativni argument, ja sam tada bio aktivan u Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta i onda je tadašnji dekan bio… ja sam ih zvao „vjernici Bolonje“, jer nema razloga. Bunio sam se tada jer sam rekao da priznajem jedino princip razloga, a ne princip vjere u nešto. Njihova je mantra bila da Europska unija tako hoće, da se to mora tako i nikad se nije došlo do razloga. Nikad se nije dopuštala razložna diskusija, uvijek se ponavljao argument da tako hoće Europska unija. Isti argument se javlja sad ovdje. Ipak ima metodološke sličnosti iako je sadržajno bila druga situacija i s obzirom da je nešto nametano bez široke rasprave. A kroz široku raspravu se uvijek dođe do dobrih rješenja. Ako blokirate raspravu, ili ako je zabranjujete, to je najgori oblik cenzure. Oni zabranjuju da se o tome razgovara samo zato da bi onaj polufabrikat mogao proći. To je protiv svih principa i konkurencije i dijaloga i dolaženja… Kako se dolazi do dobrih rješenja? Isključivo kroz raspravu među kompetentnim ljudima. Ovdje imate grupu nekompetentnih koji se ograđuju oblogom sustavne političke korupcije da njihova roba može proći, jer ne smije se pokazati da pored toga ima nešto puno bolje.

Tko je lisici ostavio otvoren kokošinjac?

Marijan Opačak: Što se sad očekuje? Evo, kao što sam malo prije rekao vi imate svoj prijedlog, oni imaju izliku zašto ga ne žele prihvatiti. Oni imaju svoj prijedlog zakona koji vi ne prihvaćate. Što se može očekivati?

Ante Čović: Sada se jedino pouzdajem u zakon vjerojatnosti. Tko je kriv za to stanje? Možda Fuchs nije uopće kriv. Ako otvorite kokošinjac, dođe lisica i pokolje kokoši onda je kriv onaj tko je ostavio otvoren kokošinjac. Dakle, krivnja ide ipak na Vladu, na mandatara, tko je uopće dopustio da se Fuchs drugi put pojavi u toj ulozi, a kad se već pojavio da siluje naciju na isti način na koji je to radio prije deset godina. To je oblik zlostavljanja akademske zajednice i građana i ta odgovornost ide na premijera. Ima još i dublji sloj odgovornosti. Za ovo je sve odgovoran, sada će vam to zvučati paradoksalno, izborni zakon. Dok se u Hrvatskoj ne uspostavi odgovornost zastupnika prema biraču, nego dok je on odgovoran prema šefu neke stranke, dotle su ovakve stvari moguće.

Ucjena Europskom unijom

Marijan Opačak: Nije to uopće paradoksalno. To je za svaki sustav jednostavno istina.

Ante Čović: Imamo pitanje odgovornosti. Zašto se pouzdajem sada jedino u zakon vjerojatnosti? Budući da je situacija jasna, da nekompetentna skupina nameće poluproizvod koji ne može čak ni funkcionirati i da pri tom koristi sustav unutarnje političke korupcije da bi to progurala, onda očekujem da u proceduri, jer to će se sada dalje gurati u te proceduralne radnje, u proceduri će se naići na nekoga tko je dovoljno pametan da shvati točno o čemu se radi, tko je pošten i neće htjeti prijeći preko toga i ima dovoljno moći da će to moći nekako zaustavit ili će nekome koji ima moć objasniti da to ne može ići tako. Jer opet moramo pretpostaviti da u tom lancu ima netko tko je pametan, pošten i ima neku količinu moći, jer ovo se sad svodi na moć.

Marijan Opačak: Postoji li nekakav rok do kojeg se to mora sve…?

Ante Čović: To je tzv. financijska ucjena i to je još jedna fuksarija. Dakle, jedan od tih Fuchsovih trikova kojim želi progurati te svoje ideje, ne ideje nego, zapravo tu nema ideja, to su goli interesi. To je ucjena Europskom unijom. Još ćete sad čuti par fuksarija, kako ih volim nazvati. Postoji fascinantna sličnost s onim događajima od prije deset godina. A najprije ću reći što se sad događa pa ako imamo vremena onda ću povući paralelu s onim prije. Dakle, što je on, koji je vrlo vješt u takvim stvarima shvatio da je sad prilika i gdje je on vidio priliku da prepakira onaj stari paket i da ga ponudi pod novo.
On je vidio priliku u tome kada je Europska komisija donijela Uredbu o uspostavi Mehanizma za oporavak i otpornost zbog kriznih situacija koje su nam svima poznate. Stavljena su na raspolaganje velika sredstva i Država, Hrvatska, je trebala samo napraviti plan ili program oporavka i otpornosti.

Marijan Opačak: I kako privući ta sredstva.

Ante Čović: Sad gledajte gdje je Fuchs obavio svoj prljavi posao. U prvoj fazi, kada je trebalo podnijeti plan reformi za koje će Europska unija odobriti sredstva, onda je on uvalio ili bolje reći podvalio svoju staru ambiciju da nametne paket zakona.
U izradi toga, znam i imam egzaktne podatke kako su to radili u Ministarstvu, čak su i ljude eliminirali koji su imali kritičke primjedbe da se ne može na taj način raditi jer to nije prošlo nikakvu verifikaciju, nikakvu raspravu. Ako predlažeš reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja, onda se u najmanju ruku, ako nemaš puno vremena, možeš obratiti Rektorskom zboru. On se nije nikome obratio. Stavio je svoje ciljeve, to je Vlada usvojila, otišlo je u Europsku uniju. Čak su se i saborski zastupnici bunili zašto ne mogu dobiti taj plan oporavka kao tekst nego samo kao sažetak, a kroz sažetak se ne vidi što tamo piše. Europska unija je to odobrila i na stavku znanosti i visokog obrazovanja odobreno je 2 milijarde i 400 milijuna kuna bespovratnih sredstava. I sad je Fuchs došao u dobru poziciju. Za interese i ideje koje nisu nigdje verificirane dobio je čekić ucjene jer ako nećemo sad (vi ste pitali do kad: do kraja trećeg kvartala) napraviti te reforme koje je Fuchs zamislio, nećemo dobiti sredstva. To je naravno sada veliki otežavajući faktor.

Mehanizam zlostavljanja

Marijan Opačak: Tu su sigurno mnoga druga sveučilišta, fakulteti...

Ante Čović: Tu ima još fuksarija u fuksariji. Sada je podmetnuo da čak ne treba ići po onome što je tada podvalio. On je sada ubacio ne samo ovaj zakon, nego i izradu novog pravilnika o izboru u znanstvena zvanja. Sad gledajte kako rade budale od nas, zato kažem da je ovo jedan mehanizam zlostavljanja akademske zajednice jer to je ono što su radili na Golom otoku. Moraš raditi besmislenu radnju da bi se onaj sadist nad tobom iživljavao. Oni se sad iživljavaju nad akademskom zajednicom na isti način na koji su se iživljavali na Golom otoku na onima koji su nosili kamenje gore pa ga sutra vraćali nazad. To je izvrstan primjer. To nije kamenje nego se zove Pravilnik o izborima u znanstveno-nastavna zvanja koji po Fuchsovu nalogu sada već podjarmljena predsjednica Nacionalnog vijeća mora izraditi do 1. listopada, a kada bi stupio taj pravilnik na snagu i zakon koji oni predlažu, u zakonu se ta zvanja ukidaju. Sliči li to na nošenje kamenja uz brijeg i natrag? To je oblik iživljavanja.
U biti postoji izlaz iz ovoga. Ne bih otklanjao tu potrebu za te dvije milijarde, iako se to ne smije raditi pod ucjenom.

Marijan Opačak: To je dobar, lijep novac koji može poslužiti Hrvatskoj za…

Ante Čović: Nema tog novca zbog čega ćete raditi neku nečasnu stvar. Ali može se to napraviti i na častan način, a taj častan način jest da se napravi izmjena i dopuna zakona s nekoliko promjena koje će sada udovoljiti ono što je Fuchs tada podvalio u taj program. I Europska unija će to blagosloviti, dat će sredstva. I mi bismo riješili jedno i drugo. Fuchs je to nanjušio tako da je on već počeo širiti svoju novu fuksariju koja glasi „da je Ustavni sud zabranio mijenjanje zakona i da zakon treba donijeti u cijelosti novi. On je to rekao na Rektorskom zboru u Rijeci 25. veljače, što je laž i neistina jer imate zakone koji se mijenjaju po 35 puta.

Marijan Opačak: Imate uvijek izmjena i dopuna koje se rade. Nažalost, Profesore, došli smo do kraja emisije. Hvala vam puno na gostovanju. Ovu temu ćemo sigurno i dalje pratiti. Imat ćemo još priliku ovako razgovarati. Hvala vam na gostovanju još jednom.

Ante Čović: Verificirat ćemo moje pouzdanje u zakon vjerojatnosti.

Marijan Opačak: Nadam se da hoćemo.

Ante Čović: Hvala.

Marijan Opačak: Dragi gledatelji, hvala vam na pozornosti. Ostanite i dalje uz program Z1-televizije. Srdačan pozdrav.

Fakultetsko vijeće 14. ožujka 2022. o reformi sustava znanosti i visokoga obrazovanja
 

 

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2022. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS