Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Facebook stranica FHS-a
YouTube kanal FHS-a
LinkedIn stranica FHS-a
Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@fhs.hr
Objavljeno: 24. 3. 2022. u 10:42
Administrator

Komemoracija za Nikolu i Jerka

Ožalošćena obitelji pokojnoga Nikole Michaela Sušca: oče Josipe, majko Heidi Melinda, brate Ivane Bennettu i sestre Martina Elli i Tatjana Helena!
Iako nisu nazočni, istaknut ću i ožalošćenu obitelj pokojnoga Jerka Kučića: majku Danijelu i sestru Mariju.
Dragi studenti!
Poštovani rektore, kolegice i kolege: dekani, profesori, nastavnici, suradnici, asistenti i djelatnici Fakulteta hrvatskih studija!

Na predzadnjem predavanju kojemu je prisustvovao Nikola Michael Sušec iz kolegija Filozofska i kulturna antropologija, prije točno tri tjedna govorili smo i o izvorima antropološke problematike, odnosno razlozima intenzivnijega i dubljega promišljanja o čovjeku kao takvom. Spomenuli smo kako je jedan od tih izvora i frustracija ili razočaranje kao posljedica teških životnih situacija, kao što je – između ostaloga – smrt drage osobe. Pritom smo za ilustraciju naveli citat Aurelija Augustin iz njegovih Ispovijesti, u kojem opisuje svoje osjećaje nakon bolesti i smrti dragoga mu prijatelja: „Od te žalosti navuče se mrak na moje srce. Što god sam pogledao, bila je smrt. I domovina mi je bila mučilište, a očinska kuća neiskazana nesreća. Što god sam nekada s njim zajednički imao, bez njega se okrenulo u strahovito mučenje. (...) Sam sam sebi postao veliko pitanje: pitao sam dušu svoju zašto je žalosna i zašto me silno uzbuđuje, ali ništa mi nije znala odgovoriti."

Kao ni itko od prisutnih studenata na predavanju, ni sam nisam naslućivao da ćemo samo dva tjedna kasnije na najeksplicitniji mogući način doživjeti konkretizaciju spomenute situacije. I da će pritom glavni protagonist biti upravo netko od nas. Suočeni smo, poput svetoga Augustina, sa samima sobom i mnoštvom pitanja na koje je teško pronaći primjerene i zadovoljavajuće odgovore. I na nas se navukao mrak od žalosti. Jedino što mi je u ovom trenutku na srcu jesu želje i molbe, za koja sam uvjeren da ih dijelim sa svima vama!

Prije svega želio bih da se ova strašna tragedija nije dogodila, da su naša dva studenta, Nikola Michael i Jerko i dalje s nama; da Nikola Michael i danas, u ovom trenutku – jer ovo je bio termin toga našega kolegija – sjedi u prvom redu dvorane Zagreb i znatiželjno sluša predavanje te s vremena na vrijeme postavi neko pitanje ili iznese zanimljivo promišljanje. Želio bih da mi djelatnice u dekanovu uredu i dalje mogu priopćiti da su neki od studenata došli na konzultacije i da unaprijed znam o komu je riječ, o Nikoli Michaelu koji je redovito pozdravljao s: „Dobar dan, profesore! Kako ste?" Želio bih i dalje slušati njegove velikodušne zahvale za svaki susret i dodatnu informaciju ili savjet o predmetnoj materiji.

Želio bih da mogu ponovno gledati Jerka kako se u ranim poslijepodnevnim satima, kada predavanja znaju biti i naporna, iskreno trudi biti pažljiv i barem prikrivati bilo umor bilo zahtjevnost sadržaja predavanja.

Da, želio bih to, kao što biste i svi željeli puno toga, a što nam u ovim trenutcima i svih ovih dana izaziva uspomene na dvojicu naših studenata, kolega, prijatelja. Iskreno bih to želio, iako znam da je to jednostavno nemoguće. Starogrčki filozof je rekao kako se uvijek iznova treba učiti da život ne teče prema vlastitom nahođenju i volji niti prema volji bilo kojega drugoga čovjeka. Dakle, riječ je o poniznosti!

Htio bih, nadalje, znati zašto se ovo dogodilo i htio bih da mogu pogotovo vama, dragi studenti, priopćiti konačni smisao ove tragedije. Ne znamo kako se i što sve točno dogodilo. Znamo pouzdano krajnji ishod. A ono krajnje zašto? teško nam je dokučiti. I svaki pokušaj u tom smjeru samo nas može dovesti do još većih nejasnoća i još većega bunila. Ne treba u ovim trenutcima smetnuti s uma kako čovjeka nerijetko zapravo ne uznemiruju i ne straše same stvari i sami događaji, nego ono što svatko od nas o njima misli ili umišlja! U konačnici, ono što se egzistencijalno ne može opravdati, zašto bi to morali nužno intelektualno činiti? Zašto patnja, bol, tuga, potres, bolest? Zašto smrt? Ne znam! Tko zna? Jedino što sa sigurnošću mogu reći jest uvjerenje kako ne preostaje drugo nego ovu patnju i ovaj i današnji zašto? prihvatiti, te ih – plačući, žaleći i moleći – preobraziti i pretvoriti u novu nadu. Jer oni bez nade su u opasnosti da ih ponese očaj besmislenosti i da razore svoj život, da se razbole! A vrijedi i obrnuto: čak se i najgora patnja može podnijeti ako na obzoru zasja svjetlo nade.

Želim i molim da kroz ovu bolnu tragediju pogibije naših studenata nešto naučimo za sebe i postanemo zreliji. Sa zahvalnošću promatrajmo njihov život, koliko god kratak bio, te ih i dalje nosimo u svojem sjećanju, mislima, učimo od njih ono što su činili dobroga. Uvjeren sam da je toga mnogo! Svakako je fascinantna spremnost traženja kolege koji je nestao, a pri tom – iako ne s namjerom – i sam stradati.

Neizrecivi je to gubitak, napose za obitelji, ali i za našu akademsku zajednicu i za cijeli narod, jer gubitak mladosti ima isto značenje kao kada bi se iz godine uklonilo proljeće. Proljeće ove godine započinjemo bez dvojice sinova, braće, prijatelja. Možemo i trebamo zbog toga žaliti, ali ne smijemo gubiti nadu, nego sa zahvalnošću prihvatiti sve ono u čemu nas svojim primjerom mogu obogatiti. Njihova tragedija neka nam bude dodatni poticaj za ozbiljan i odgovoran pristup daru životu, studijskim i poslovnim obvezama te međusobnoj brizi i poštovanju.

Na posljetku, želim da se nešto slično više nikada ne dogodi! Nastojmo biti odgovorni i preduhitrimo svaku nesmotrenost.

Akademska zajednica iskreno i rado prima studente na studij i želi ih vratiti njihovim sredinama ojačane znanjem, umijećima i zrelijim pogledom na život. Svjesni smo činjenice da mladost i vršnjačko okružje podržavaju energičnost, brz tempo života i mnoštvo izazova, no istodobno valja biti odgovoran i zreo! Ova tragedija neka i u tom pogledu bude žrtva. Svaka krizna situacija, ako se uzme kao poticaj za duboku obnovu, ne vodi u propast nego u budućnost.

Želim u ovom trenutku zahvaliti i vama dragi roditelji i drage obitelji Jerka i Nikole Michaela na svemu uloženom i žrtvovanom za izvrstan odgoj vaše djece. Hvala vam na podršci pri izboru studiranja na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Hvala vam napose za vašu snagu i vjeru u ovim teškim danima! Vjera koju ste posvjedočili prilikom oproštaja i ukopa Jerka i Nikole pridonijela je spokoju u našoj tuzi i boli.

Iskreno vam hvala na tome! Želim da znate kako će i vaši sinovi i vi s njima trajno ostati u spomenu naše akademske zajednice.

Započeo sam i završit ću sa svetim Augustinom: Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom kretanju zvijezda, a prolaze pored samih sebe i ne čude se ničemu!

Neka nas ova tragedija okrene bogatstvu vlastitoga dostojanstva i jedinstvenosti. Neka nas dodatno motivira za altruizam i uzajamno razumijevanje i pomaganje. Neka nas nadahne za život u nadi i konačnom susretu sa našim voljenima!

Hvala Nikoli Michaelu i Jerku!
Neka im je vječan spomen!
Neka im je laka hrvatska zemlja!
Počivali u miru Božjem!

Na poljani iza glavne zgrade Fakulteta 24. ožujka 2022.
dekan Ivo Džinić

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2022. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS