Sveučilište u Zagrebu

Fakultet hrvatskih studija

logo

Facebook stranica FHS-a
YouTube kanal FHS-a
LinkedIn stranica FHS-a
Molimo studente, nastavnike i zaposlenike koji su pozitivni na COVID-19, imaju simptome ili su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim da se jave na kvaliteta@fhs.hr
Objavljeno: 24. 2. 2022. u 17:06
Josip Papak

„Pratio sam predavanja, zapisivao sve bitno, čitao literaturu i počeo očekivati rezultate od samoga sebe“, ističe Dino More: glumac, glazbenik, vozač u obiteljskoj tvrtki, humanitarac, turistički pratitelj, radijski voditelj, komunikolog, otac malene Rime, student Fakulteta hrvatskih studija, udomitelj beskućnika Hrvoja i dobitnik nagrade Ponos Hrvatske za 2021.

Svojim nesebičnim djelovanjem daje nadu da ovaj svijet može biti bolje mjesto zbog ljudi poput njega. Malo ljudi bi se odvažilo dovesti beskućnika u svoj dom, pružiti mu krov nad glavom, topli obrok i to ne na nekoliko dana nego na više od godinu dana. Zamislite emocije koje se jave kada osobi u tako teškoj životnoj situaciji pružiš ruku spasenja i priliku za novi početak. Naravno da je nagrada time veća jer Hrvoje tu priliku i povjerenje koje mu je dano nije iznevjerio.

I u vrijeme teških prirodnih nepogoda poput poplava u Gunji i potresa na Banovini, Dino nije ostao prekriženih ruku, sjeo je u svoj kombi i krenuo pomoći ljudima kojima je u tim trenutcima pomoć bila prijeko potrebna.

Iako je i sam imao težak život, shvatio je da je njegov život u njegovim rukama i da on bira što je normalno i što želi od života i svoga okruženja te da nikada nije kasno za obrazovanje.

Kratko smo popričali s Dinom o njegovom životnom putu i iskustvima koja je proživio na našem Fakultetu.

U kojem trenutku se pojavio poriv za Vašim humanitarnim radom?

S bratom sam otvorio tvrtku 2010. godine, kad smo kupili prvi kombi. Otvorili smo poduzeće za prijevoz. Inače glumim u kazalištu, imao sam bend 10 godina, pa smo otvorili profesionalni namjenski prijevoz za kazališta, bendove, filmske produkcije... I prije otvaranja firme volio sam pomoći komu god mogu. Ne znam kako drugi osjećaju, ali mene jako usrećuje spoznaja da sam nekomu pomogao. Život me nije mazio. Znam što je patnja, znam što je neimaština, znam što su problemi. Kad smo kupili kombi, imao sam i sredstvo kojim mogu pomoći drugima u većoj mjeri nego prije. Počeli smo s pomoći životinjama, vozili smo hranu, kućice, životinje i što god je trebalo raznim azilima za životinje. Pa sam organizirao prvu samostalnu humanitarku za ljude. Pa je to uzelo maha. Zatim su bile poplave u Slavoniji, BiH i Srbiji. Kad je izbio ovaj potres na Banovini, bio sam tamo... Pružio sam i dom jednomu beskućniku, Hrvoju, na nešto više od godinu dana, u svom dnevnom boravku. Ne znam kad se točno pojavio poriv, znam da je u meni taj osjećaj oduvijek. Možda je stvar u odgoju. Ako je, hvala roditeljima. Pomogneš nekomu tko je doživio nešto loše i uživaš gledajući kako se ta osoba oporavlja, kako se vraća život, kako ste pobijedili neki problem! Zar nije to genijalno? Imaš film u stvarnosti, ne treba ti kino. Vrijedi to u životu. Tko nije probao, trebao bi.

Možete li nam ukratko opisati svoj životni put koji Vas je doveo do Fakulteta hrvatskih studija?

Bio sam voditelj na Radiju 101 tijekom godine 2012., taman dok je radio bio u stečaju. Kad je Nijemac (Thomas Alexander Thimme) kupio radio, otpustio je honorarne suradnike i postavio kvocijente plaće prema naobrazbi zaposlenika. Već sam godinama ranije često osjetio nepovoljan položaj srednje stručne spreme u nekim poslovima kojima sam se bavio. Taman sam te 2012. godine krenuo u vezu s curom koja je tada upisala doktorat. S obzirom na to da se nisam osjećao neinteligentnije od nje, i vidjevši doma iz prve ruke (ona je bila vrhunski student) kako se to pravilno radi kad učiš i posvetiš se faksu, odlučio sam i ja upisati ono što mi se sviđa, a to je neka vrsta novinarstva (tada nisam bio upoznat s komunikologijom, znao sam samo da je gušt raditi na radiju). No, imao sam dosta velike probleme u ostvarenju te ideje: završio sam elektrotehničku školu, Teslu, i to davne 1998. godine. Nisam bio odličan učenik. Štoviše, bio sam samo dobar. Dakle, s tim ocjenama nikako nisam mogao upisati ikoji fakultet prema današnjim standardima. To je značilo da moram ići na državnu maturu, koja u doba moga maturiranja nije postojala. Nakon srednje elektrotehničke studirao sam građevinu. Cijelo moje dotadašnje obrazovanje bilo je tehničko. U školi nisam učio povijest, zemljopis, da ne spominjem humanističke i društvene predmete. Antiku nismo spomenuli ni na satovima hrvatskoga. Ništa! Hoću reći – imao sam priličnu rupetinu u znanju. Teško je opisati koliko sam malo znanja potrebna za upis fakulteta imao. Dakako ni moje do tada navršene 33 godine nisu bile osobito poticajne. Ljudi su mi se smijali, nisu vjerovali da stvarno mogu ili želim sve to prolaziti. No, podržavala me barem tadašnja cura. To mi je bilo najvažnije. Da skratim: platio sam pripreme iz hrvatskoga, krenuo sam kao najgori član u tom razredu. Na inicijalnom testu znanja imao sam blizu nule bodova. Nisam znao ni tko je skladao hrvatsku himnu! Nakon nekoliko mjeseci priprema bio sam među boljima u „razredu”. Trudio sam se. Na državnoj maturi uspio sam ostvariti dovoljno dobar rezultat da se zanemari fijasko neznanja iz srednje škole. Ipak, nedovoljno dobar za upis fakulteta. Prijavio sam prijamni na nekoliko institucija. Ni za jednu nisam imao dovoljno bodova. Osim što je na Hrvatskim studijima postojao još posljednji zadatak prijamnoga ispita: takozvani „test apstraktnog mišljenja”. To je bilo nešto kao test inteligencije. To me je spasilo. Tek sam s time uspio dići svoje bodove da prođem prag na dnu ljestvice upisanih studenata. Upao sam među posljednjima na listi. Bio sam presretan!

Koliko je Fakultet hrvatskih studija utjecao na Vaš osobni rast i razvoj?

To mi je najveća, najznačajnija i najbolja promjena koju sam u životu ostvario! Promijenilo me kao osobu. Uzmemo li u obzir da sam prije toga imao ogromnu rupu u znanju, bio sklon teorijama zavjera i manipulacijama u koje upadaju ljudi s nedostatkom obrazovanja. Fakultet mi je dao najveće prednosti u životu, koje sada iskorištavam i koje su mi promijenile život. Naučio sam kako funkcionira znanost. Promijenio sam razinu svoga samopouzdanja. Upoznao sam izvanredne profesore i kolege. Nisu me naučili što da mislim, nego kako da razmišljam! Naučio sam kako se predano posvetiti učenju i što znači pravi trud. Nisam imao lak život (premda to valjda svi možemo reći), ali ovo iskustvo truda i posljedičnih rezultata bilo mi je otkrivenje, spas i promjena koju sam trebao.

Kako ste se odlučili studirati baš komunikologiju?

To je bilo nešto najsličnije novinarstvu. Prije upisa nisam imao pojma o čemu je točno riječ. Tek sam na faksu zapravo spoznao što sam upisao i što uopće znači „komunikologija”.

Dobili ste nagradu voditelja i rektora za izvannastavne aktivnosti, kao i stipendiju za bilateralnu razmjenu na Sveučilištu u Torontu. Recite nam nešto o tome.

Prvi kolokvij koji sam pisao na Hrvatskim studijima – pao sam. Jedinica! Opet sam se pokušavao „provući” bez učenja, izvući se šarmom i inteligencijom. Sad mi je drago što nisam uspio. Predmet se zvao Mediji i nasilje. Nakon toga pada otvorio sam knjigu i počeo stvarno učiti. I tada me primilo nešto što nikada nisam prakticirao u školi: pratio sam sva predavanja, zapisivao sve bitno, doma čitao zadanu literaturu i počeo sam očekivati rezultate od samoga sebe. Počeo sam odbijati trojke, pa čak i četvorke! Nisam znao zašto točno, radio sam to bez plana i cilja, ali odbijao sam gotovo sve ocjene koje nisu bile petice. Makar proveo ljeto učeći za jesenski rok.

Jednoga dana početkom treće godine studija zastao sam kraj oglasne ploče. Vidio sam da postoji bilateralna suradnja Sveučilišta u Zagrebu s nekim fakultetima u svijetu. To nije bilo u Europi. Za Europu vrijedi Erasmus. Ovo je bilo za fakultete na drugim kontinentima. Nudila se Koreja, Singapur, Kanada, Rusija... Svidjelo mi se to, pomislio sam koliko bi fora bilo vidjeti Kanadu, primjerice. Pisalo je da natječaj vrijedi za studente koji su unutar 10 % najboljih na svojem fakultetu. Pitao sam u referadi spadam li unutar tih 10 %, dobio sam odgovor da sam upravo ja najbolji student! Molim?!? Dakle, isplatilo se ganjati prosjek, makar iz meni do tad nepoznatih razloga! Natječaj se nije odnosio samo na Fakultet hrvatskih studija, nego na sve fakultete Sveučilišta u Zagrebu. Ohrabren entuzijazmom vijesti da sam najbolji student, rekao sam si da moram probati, pa kud puklo da puklo! Kad sam vidio da je potrebno proći TOEFL test engleskoga jezika, koji se plaća 1.500 kuna, pomislio sam da će možda mnogi odustati od ulaganja tolikoga novca, vremena i truda za svu tu dokumentaciju potrebnu za prijavu na natječaj. Koji mjesec kasnije, dobio e-mail Sveučilišta u Zagrebu da sam baš ja izabran za studenta koji će studirati u Torontu. Baš ja, od svih studenata svih zagrebačkih fakulteta?!? Trčao sam po kampusu uzbuđen i svima govorio da idem u Kanadu. No, za to sam se morao još puno potruditi jer stipendija Sveučilišta u Zagrebu nije dovoljna ni za smještaj na kampusu u Torontu. To ljeto proveo sam na moru na biciklu, iznajmivši svoj auto jednomu ženskomu bendu za turneju, spavao sam u šatoru da ne plaćam smještaj, radio sam dva posla: od 7 do 17 sati sam konobario, od 18 do 00-01 (kako kad) čuvao sam djecu dviju gospođa iz tog benda. Ostaje 5–6 sati za spavanje, u najboljem slučaju! Rijetko sam spavao više od nekoliko sati jer bih po noći sređivao dokumentaciju za Kanadu, tražio jeftiniji smještaj, i tako... Sve sam podredio tomu da uštedim svaku kunu za Kanadu. Radio sam svaki dan u takvim smjenama, bez dana odmora, bez nedjelje, bez pauze. Poslovi su bili u Istri, udaljeni 14 km po uzbrdicama. Razvalilo me. Mislio sam da ću umrijeti od napora, znao sam plakati po noći od boli u nogama i neispavanosti, ali samo mi je Kanada bila u glavi. Samo misija. I odlučio sam stati samo ako se razbolim ili umrem. Ali to se nije dogodilo, očito. Uspio sam uštedjeti dovoljno da vratim sve dugove i da imam nešto za Kanadu. A Kanada se isplatila svake kapljice znoja, suze, sekunde i kune uložena truda. Najbolje iskustvo u životu!

Što se tiče rektorove nagrade, to je bilo za predstavu koju smo radili kao dramska grupa Hrvatskih studija, pod vodstvom Nikoline Dominković, studentice koja je stvarno izvanredan talent za umjetnost! Također predivno iskustvo. Dobio sam još nekoliko drugih priznanja i nagrada Fakulteta hrvatskih studija, jednu sam stipendiju odbio jer smo trebali snimati film u Hrvatskoj kad sam trebao ići u Litvu, ali baš ih volim, i zahvalan sam na svakoj.

Što biste možda najviše istaknuli o vremenu provedenom na Fakultetu hrvatskih studija?

Zahvalnost profesorima i osoblju Fakulteta hrvatskih studija. Ne mogu nabrojiti sve profesore koji su me formirali i ostavili duboki trag u mojem životu jer osjećao bih se loše da nekoga izostavim. Stvarno ima vrhunskih ljudi, i to ne mislim samo u profesionalnom smislu.

Ako krenem s hvaljenjem zaposlenika Fakulteta hrvatskih studija moglo bi djelovati patetično, ali ponavljam: ti ljudi su mi promijenili život! Formirali su me. Činjenica!

Nimalo manje važno od profesora i predavanja – kantina! Najbolja ikad!

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Imam puno planova. Otac sam kćeri koja sad ima 7 mjeseci. Želim je odgojiti u najbolju moguću osobu i pružiti joj život kojim će se ponositi i biti sretna. Želim pomoći i drugoj djeci, cijeloj generaciji da žive bolje nego ja. I ne samo djeci. Želim pomoći evoluciji, napretku, promjeni na bolje. Brat mi je odselio u Berlin, taman kad sam se vratio iz Kanade. Puno mojih prijatelja su također iselili zauvijek. Bolno je to, i žao mi je. Mota mi se ideja po glavi da se uključim u politiku. Uvijek svi govorimo da treba mijenjati situaciju, da su „svi oni isti“, gledamo nepravdu, glupost, korupciju, nepotizam... Političari imaju hrpu stanova, ušteđevine, njihovi sinovi gaze drugu djecu bijesnim autima, svi govorimo da „zašto se ne pojavi netko drukčiji“, ali nitko ne poduzme nešto u vezi s time. Nitko se ne izloži tome. Nije valjda da sve prepuštamo u ruke ljudima koji idu u politiku zbog svojih beneficija? Čini mi se da je tu možda put za mene, da pokušam aktivno promijeniti Hrvatsku na bolje, za svoju kćer i svu ostalu djecu, za ljude. U Kanadi i drugim zemljama s brojnih putovanja vidio sam kako drugi ljudi žive, što je bolje, a što je gore u tim zemljama. Svugdje ima prednosti i mana! I mogu reći da bi nama ovdje stvarno trebalo biti fenomenalno, s obzirom na sve što imamo! Imamo velik potencijal. Eto, mislim da ću na kraju stvarno to i napraviti! Već imam puno iskustva s time da mi ljudi kažu da je „to nemoguće“.

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2022. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS