logo

         Evgenij Onjegin, Petra Iljiča Čajkovskog, pod ravnanjem maestra Nikše Bareza i režiji poljskog kazališnog i opernog redatelja Michaela Znanieckija, predstavljen je kao prva operna premijera nove sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 14. studenog 2014. 

            Jedno je to od najljepših romantičarskih opernih stvaralaštva, nastalo prema romanu "Evgenij Onjegin" poznatog ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina. Mnogi teoretičari njegovu operu smatraju i jednom od najljepših slavenskih opera. Najnovije izdanje opere jest rezultat suradnje riječkog i zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.

            S obzirom da HNK u Zagrebu organizira posebne programe pod nazivom "U susret premijeri", koji se održavaju nedjeljom, daje se mogućnost publici da se pobliže upozna sa samom problematikom stvaranja ovako zahtjevnog djela. Ključni ljudi produkcije poput maestra Bareza i samog redatelja Znanieckog govorili su o pojedinostima stvaranja svevremene opere, te odnosu samog Čajkovskog prema  Puškinovu tekstu. " Riječ je o kompleksnom djelu kompleksne partiture, koja ima nekoliko dimenzija i odnosa koje je Čajkovski poštovao kako bi Puškinov tekst oplemenio svojom glazbom i dao mu i svoju dramaturšku viziju" rekao je Bareza.

             Znaniecki je pojasnio kako je "najveći problem opere što to zapravo nije opera, već je to zbir lirskih prizora". Stoga se Znaniecki odlučio manje baviti realinim prikazima scena, te staviti veći naglasak na osjećajna stanja. Puškinova priča bivala je apstraktnija, te pospješena tim što se okupio veliki autorski tim međunarodnog karaktera.

            Samo djelo naslovljeno je po mladom bogatašu Evgeniju Onjeginu, međutim, radnja je ipak okrenuta prema mladoj, provincijskoj djevojci Tatjani, koja se prepustila  maštanju i idealiziranju neznanca koji se pojavio jednog dana u njihovom gradu. Tatjani ljubav nije bila uzvraćena, a  splet okolnosti doveo je njen, te život ostalih dvoje protagonista, do tragičnog završetka.  Apsurdan je to  rasplet u kojem jedan mladi život završava smrću, a  ostalo dvoje protagonista  miri se s tužnom  sudbinom koju Puškin naziva "plodom ... razuma hladnih opazaka i srca bolnih pripomena".  S obzirom da je djelo realizirano u tri čina, prvi čin je posvećen Tatjani, drugi Lenskom, a treći Evgeniju. Promotri li se malo bolje, sva tri čina se mogu analizirati na drugačiji način, ali sve zajedno čini jednu jedinstvenu priču.

            U prvom činu izmjenjuju se scene Tatjanine spavaće sobe, te predsoblje njihove kuće za primanje gosta. Niz je to koreografski, kostimografski i scenskih izmjena koji pospješuju dojam očajne djevojke. Djevojka ne razumije svoje ranjivo stanje, a operna pjevačica svojim glasom dovodi do vrhunca katarze proživljenog stanja mlade Tatjane.

            Drugi čin obilježen je predivnom scenom, kojom dominira bilijar kao simbol bitki. Domagoj Dorotić zaista je briljirao u ariji Lenskog. Ostvario je interpretaciju koja je imala smisla u svakoj riječi, a svoj izraz obojao glasom boli i trenutkom oproštaja sa životom.  Na istom  bilijarskom stolu odvija se i boj Lenskog i Onjegina. Boj završava smrću Lenskog, a tragediju dijele svi likovi počevši od njegov voljene Olge,  koja uplakano trči oko bilijarskog stola, do ostatka prisutnih likova, koji u koreografskim i vokalnim izvedbama ne vjeruju upravo viđenom događaju.

            No, vrhunac svih vokalnih i scenskih izvedbi najljepše je iskazan u posljednjem, trećem činu. Fascinantni  je to prikaz balerina koje unutar zatvorenog bazena izvode svoju koreografiju, a zatim uz pregršt predivinih kostima i ostatak ansambla dolazi na pozornicu.  Impresionirajuća je i scena u kojoj Onjegin, čitajući Tatjanino pismo,  proživljava svoju bol dok  slova, baš  kao kapi kiše,  padaju po pozornici. Istina je da se s  mnogo mašte i truda  iznijela najbolja slavenska  opera, no kritike na račun scene  nisu pozitivne.

            Ulogu Tatjane u alternacija iznose Valentina Fijačko i Adela Golac Rilović, Lenskog alterniraju Domagoj Dorotič i Stjepan Franetović, a ulogu Onjegina utjelovljuje Robert Kolar i Ljubomir Puškarić.  Ostatak postave čine Cecilija Car i Željka Martić, koje se vrsno nose s ulogom Larine, te Jelena Kordić i Martina Menegoni u ulozi Olge.

             Važno je napomenuti i činjenicu da je Znainecki ujedno i kostimograf predstave, a sceografsko rješenje pripisuje se Talijanu Luigiu Scogli. Za rasvjetu se pobrinuo Bogumil Palewicz, a koreografija se pripisuje Diani Theocharidis.

            Istina je da je nedjeljni "U susret premijeri" HNK privukao velik broj publike, koja je pokazala interes za premijerno izvođenje i početak operne sezone, no mora se priznati  da je scensko-vokalni nastup koji se izveo i  na sam dan premijere imao većinom pozitivne komentare, te time privukao ostatak zagrebačkog građanstva, koje je slušajući pozitivne  kritike, željno kupilo karte za ostatak izvedbi koji se repriziraju do kraja sezone.

            Pojedini mediji su iznosili komentare kako je bilo zviždanja samom redatelju, prilikom njegovog izlaska na scenu, pri završetku operne izvedbe. Postavlja se pitanje je li to još jedan medijski članak, koji zbog nedostatka pravih, kvalitetni kritika, izvlači još jedan negativan zaključak? Bilo kako bilo, izvedba hrvatskih solista, zbora,  baletna izvedba i odlično dirigentsko vodstvo sa sjajnim orkestrom, bilo je iznad očekivanog. Zagrebačka publika ispratila je  pljeskom pjevače i dirigenta, a autore nekulturno ispratila negativnim komentarima, zamjerajući neusklađenost scene s izvedenim. Istini na volju, analiziranje scene, usklađenost ili neusklađenost nastupa subjektivan je stav pojedinca. Zagrebačka skupina intelektualaca bi trebala pokazati odraz kulture barem kada nam u goste dolaze stranci. 

Sunčica Markanović

  Sljedeća izvedba: 23.4.2015.