logo

             Bio je to pokušaj predstavljanja ozbiljnog djela na humorističan način, premijerno  30. prosinca 2014., pod režijom Ivice Buljana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. "Buljanovo uprizorenje ranog teksta Miroslava Krleže ima nedostataka, no u cjelini predstava je uvjerljiva i aktualna " piše Jutarnji list. No je li to uistinu dovoljno dobra rečenica da se opiše predstava koja se ovih mjeseci izvodi u Hrvatskom narodnom kazalištu? Djela Miroslava Krleže su ponajbolja hrvatska djela,  pitamo se kako uprizoriti našeg vrsnog književnika i enciklopedista, a da to bude po standardima kakve naš Krleža  i zaslužuje?

          Predstavljena su tri čina s predigrom, te intermezzom ("kao zanimljivim dodatkom") kako i sami glasnogovornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pišu. Sadržaj je to  jedne od najpoznatijih Krležinih drama koji se  izvodi još od 1923., a snimljen je i serijal "Putovanje u Vučjak" Eduarda Galića. Neobično za Krležu, ali fabula uistinu podsjeća na tv-novelu. Pitanje je mogu li se takvi prizori na sceni učiniti "klasičnijim"?

            Glavni junak same drame je nesiguran mladić koji se s nadolazećim vremenom i svojim godinama nosi poprilično teško. Naime, drama je to koja objedinjuje sve opuse ranog ekspresionizma i avangarde  koji obilježavaju velik dio naše književnosti 20. stoljeća. Međutim, Vučjak se smatra jednim od prijelaznih djela Miroslava Krleže u kojem Krleža objedinjuje mladenačku ekspresiju i intrigu  koju je tadašnja publika željno iščekivala.

            Redatelj  je vrlo dobro prepoznao Krležine ekspresionističke elemente poput imena samih likova,  te samog  intermezza, ali je pokušao cijeli prikaz stilizirati kao jedan igrokaz. Tako glumci kroz predstavu konstantno gestikuliraju, a uvodni prizori činova obilježeni su glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara, te time također pridonose napetosti kakva je prikazana i u tv-novelama koje se igraju i danas. Intermezzo je obilježen velikim brojem glumaca koji u predivnim kostimima daju sliku kazališta koje vječno nosi ime najboljeg u Hrvata. Je li to dovoljno da se imamo pravo uspoređivati s europskim  kazališnim standardima?

             Promotre li se pojedine scene, Krleža kao da se htio nasmijati samome pučanstvu, a Buljan prikazati upravo ironičnu notu samog Krleže koji je svojim djelima pokazao kako učiniti parodiju  društva koje je živjelo  i živi i  danas.  Isto tako, neizostavno je zamjetiti kako se pojedinim scenama  htjelo nasmijati građanstvo, a pojedinim čak i zgaditi seoski "idilični" život. Istina je da scena zaslužuje najbolju kritiku kakvo ovo kazalište nije dugo vidjelo. Ekspresionistički je to prikaz   mirisa sela koji dopire sve do publike prvih redova, a pojedini predmeti i objekti daju pravu sliku. No, jesu li i glumci tako naturalitičko-ekspresionistički  prikazani? Ako ćemo izgled Nine Violić, koja je vrlo dobro odigrala ulogu Eve, usporediti s jednim od obilježja samog ekspresionističkog prikaza, onda to on uistinu i  jest. Naboranost kože same glumice, masne naslage, te njen nemar prema samom tijelu je uistinu ekspresionistički. Krleža bi bio ponosan da ju vidi upravo takvu. Ona je odličje Zolinih naturalistički prikaza, a kamo li Krležinih koji pokušava objediniti ekspresionizam s naturalizmom. Osim toga Nina Violić je dobro odigrala "muškobanjastu" ulogu žene koja seksualne scene živi i igra usput, a na prvotno mjesto stavlja želju za sve većim zalihama bogatstva.  Mora se priznati da je baš takva Eva glavni nositelj drame u ovoj predstavi, a ne mladi intelektualac kakva je prvotna želja samog Krleže, a i redatelja Ivice Buljana bila. Naime,  redatelj je stavio prevelika očekivanja od mladog glumca Silvija Vovka, koji je igrao ulogu Horvata. Nemogućnost izgovaranja pojedinih citata, te nesigurnosti pri gestikuliranju odaju glumčev početnički strah. Krležina djela mogu igrati samo vrsni glumci koji imaju mnogo iskustva, a početne uloge mladih glumaca bi trebale biti mnogo jednostavnije, ne iz razloga  što takav glumac ne može odigrati pojedine važne uloge, nego radi stjecanja sigurnosti koja je potrebna baš u djelima kakve zaslužuju Krležini glavni likovi.

            Uloge pozitivnih likova poput Vengera Ugarkovića i Lazra Margetića igraju Livio Badurina i Dragan Despot. Zapravo su to i jedini pozitivni likovi u samoj drami. Obojica vjernici i idealisti. Jedan katolik i slobodni mislilac, a drugi pravoslavac i pacifist koji kao da je izašao iz Tolstojeva romana.

            Marijana Margetić je u samom romanu prikazana kao žena koja žrtvuje svoj ugled radi djece koju mora podizati sama, otkako je udovica. Međutim, Alma Prica je njen lik odigrala poprilično vitalno i strastveno, baš kao žena 21. stoljeća koja pod pritiskom čini greške i opet ostaje čvrsto na nogama. Kada smo već kod 21. stoljeća, neizostavno je prokomentirati i sam tekst koji je prilagođen našem vremenu. Je li to prednost ili mana, ostaje na svakome da sam proanalizira.

             Sam redatelj u jednom intervjuu izjavljuje kako je Vučjak suvremeni prikaz naših "neuroza". Možemo li uistinu reći da je djelo suvremeni prikaz? Bio je to samo pokušaj glumaca da onorazdobni nemir predoče jezikom današnjeg vremena. Potrebno je puno više sličnosti da bi se predstava dala usporediti s "prikazom naših neuroza". A i tko smo to mi? Jesmo li to svi mi državljani Republike Hrvatske, ili je to skupina zagrebačkih intelektualaca?      

             Jedino što je sigurno jest činjenica da Krležina drama nosi sukob svijeta u kojem upravljaju animalni instinkti, te nametnuto idealno, moralno življenje. Realno gledajući, jedno je to od boljih prikaza prethodno rečenog, ali ne i najbolje uprizorenje dramskog teksta Miroslava Krleže.  

Sunčica Markanović

Sljedeća izvedba: 16. lipnja 2015