Pristupačnost
Europska povijest počiva na pepelu totalitarnih režima. Područje slobode, sigurnosti i pravde u 20. stoljeću, “stoljeću ideologija”, bilo je najizazovnije stoljeće u čitavoj ljudskoj povijesti.
Nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme obilježeno gospodarskom krizom, na političku pozornicu stupile su nove diktature – posebno u zemljama srednje i istočne Europe. To je bilo vrijeme kad su se pojavili fašistički i nacionalsocijalistički režimi i, već od Oktobarske revolucije 1917., komunistički totalitarizam. Završetkom Drugog svjetskog rata i propašću fašizma i nacionalsocijalizma, komunistički totalitarizam preuzeo je značajke dominantnog režima u zemljama istočne i jugoistočne Europe. Dokinut je tek krajem 80-ih godina 20. stoljeća.
Totalitarni režimi koje je Europa doživjela u prošlom stoljeću obilježeni su masovnim ubojstvima i zločinima protiv čovječnosti. Uobičajen izraz za to je “grubo i sustavno kršenje temeljna ljudska prava”.
U razdoblju u kojem je komunistički režim bio jedini politički sustav, uspostavljen logikom ratnog pobjednika nakon Drugog svjetskog rata, a ne odabirom građana, hrvatsko stanovništvo izvrgnuto je likvidacijama, montiranim sudskim procesima, konfiskaciji imovine te raznim drugim oblicima diskriminacije. Svi koji nisu bili aktivni podupiratelji režima označeni su kao njegovi protivnici. Ovakve postupke doživjeli su izravno ili neizravno veliki broj Europljana koji su rođeni prije pada Berlinskog zida. Iako, postoje temeljne razlike, što treba precizno definirati.
Projekt "Europsko sjećanje za europsku budućnost: Komunistički zločini", ima za cilj rasvijetliti i osvijestiti specifična kršenja ljudskih prava provedena od strane komunističkog režima i njegovih protagonista, kao dominantne vojne i političke nomenklature na hrvatskim povijesnim prostorima u drugoj polovici 20. stoljeća. Cilj je posvetiti se konkretnim, pojedinačnim slučajevima kršenja ljudskih prava te ih staviti u ispravan povijesni kontekst. Projekt se provodi kontinuirano: svake dvije godine organizira se međunarodni znanstveni skup s novim istraživačkim usko fokusiranim temama, dok se paralelno izdaje zbornik s radovima izlagača, čime je uspostavljen ritam godišnjih aktivnosti.
Europska kultura sjećanja na primjeru stradanja Hrvata u Bleiburgu i Križnom putu tema je bila istoimene konferencije koja je održana 12. studenoga 2024. godine u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Na konferenciji, koju je organizirala Željana Zovko (HDZ/EPP), potpredsjednica kluba zastupnika Europske pučke stranke, sudjelovali su i povjesničari Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić i doc. dr. sc. Vladimir Šumanović. Sažetak svojih izlaganja iznijeli su u TV studiju Europskog parlamenta u emisiji Iz srca Europe.
- Imamo zakonski temelj koji je kvalitetno osmišljen i detaljno razrađen, ali se provodi vrlo ograničeno, istaknula je povjesničarka Vukelić, ukazujući na selektivnu primjenu zakona u državama članicama EU. Djelomično primjenjivanje zakona i selektivnost u historiografiji ograničavaju sjećanje, dok Zakon iz 2019. godine osuđuje nacistički režim, ali izostavlja jednaku osudu drugih totalitarnih sustava, poput komunizma. Vukelić je također naglasila da je kultura sjećanja u Hrvatskoj očuvana zahvaljujući naporima hrvatske emigracije. Raskid s komunizmom na hrvatskim prostorima nije se dogodio kao npr. na prostoru bivše Čehoslovačke. Kod nas se raskid dogodio putem oružja, nasilnim putem. Godina 1990. je važna jer je to godina razdjelnica gdje se prekida jugoslavenska kultura sjećanja i tek tada se formira hrvatska kultura sjećanja na hrvatskim povijesnim prostorima. To bi trebala biti nulta točka od koje se kreće, istaknula je Vukelić.
Povjesničar Šumanović održao je izlaganje u Europskom parlamentu pod nazivom Kultura sjećanja i kultura prisilnog zaborava – Bleiburg između prešućivanja i prava na istinu, analizirajući načine na koje je hrvatski narod očuvao sjećanje na Bleiburg unatoč sustavnim pokušajima potiskivanja tog dijela povijesti kroz represiju, propagandu i obrazovni sustav SFRJ-a, koji je iskrivljavao interpretacije Drugog svjetskog rata. I on je naglasio ključnu ulogu hrvatskih iseljenika i Katoličke crkve u očuvanju sjećanja na ove tragične događaje.
Šumanović je istaknuo i nedostatak povjesničara u hrvatskoj akademskoj zajednici koji se posvećuju ovoj temi, što je dijelom rezultat ideoloških barijera i profesionalnog komoditeta, kao i ograničene dostupnosti arhiva. Posebno je važna, naglasio je, uloga Fakulteta hrvatskih studija koji je organizirao nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija pod nazivom Komunistički zločini, pružajući priliku za širu raspravu o ovoj tematici.
Vukelić je na kraju zaključila u svojoj poruci hrvatskoj i europskoj javnosti da kršenje ljudskih prava ne poznaje datum, ne poznaje rasu, ne poznaje spol. Konferencija u Europskom parlamentu je veliki korak za Hrvatsku kao zajednicu europskih naroda kojoj je potrebna pomoć europske politike u ovome pitanju. Upravo politika nije dala priliku znanosti da se razvije. Ovo je velik korak za hrvatsku znanstvenu istinu i za obilježavanje ljudskih prava u Hrvatskoj.
Šumanović je zaključio da je najvažnije da se Bleiburg napokon probio u središte Europe. To je na neki način zadovoljština svim žrtvama Bleiburške tragedije i svima onima koji su čuvajući istinu o Bleiburgu bili na neki način stradalnici.
Emisiju možete pogledati ovdje.
Akademski kalendar