U prigodi posljednjega ispraćaja professora emeritusa dr. sc. Mijo Korade (1947.-2020.) s dopuštenjem uredništva objavljujemo zadnju neobjavljenu subesjedu, koju je dao za časopis Lucius Društva studenata povijesti Fakulteta hrvatskih studija. S njim je 26. studenoga 2019. razgovarao student Bruno Bogović.
 

Poštovani profesore Korade, čestitam Vam na imenovanju u počasno znanstveno-nastavno zvanje professora emeritusa koje Vam je Senat Sveučilišta u Zagrebu dodijelio 9. srpnja 2019.! Povjesničar ste s velikim brojem objavljenih knjiga i znanstvenih radova te plodnim višedesetljetnim istraživačkim iskustvom. Kako se osjećate sada kada ste dosegnuli najvišu titulu profesorskoga zvanja? Jeste li se uopće nadali da biste jednoga dana mogli postati professor emeritus?

Nisam se nadao. Niti sam o tome ikada previše razmišljao. Vjerujem da je to bio jedan prirodan slijed događaja u mojem životu. Taj životni put započeo je sa studijem, a kasnije bavljenjem područjima koje čovjeka zanima i kojemu se posvećuje čitav život. Može se reći da je ova titula „kruna" uspješnoga i plodnoga života.

Recite nam kako je zapravo započeo Vaš put bavljenja poviješću? Je li povijest oduvijek bila nešto što Vas je zanimalo i čime ste se htjeli baviti?

Moj interes za poviješću seže još iz vremena osnovne škole. Bio sam dijete kada sam na tavanu rodne kuće naišao na stare knjige, a među njima bile su i povijesne. To su bila izdanja Hrvatskoga književnoga društva svetoga Jeronima, ali i brojne druge knjige koje sam volio čitati i proučavati. U srednjoj školi povijest mi je predavao profesor koji je svojim pristupom prema povijesnim događanjima zaista znao oduševiti učenike i motivirati ih na samostalno istraživanje povijesnih tema. Nakon završetka studija u Hrvatskoj došao sam u Rim i odlučio da je prirodno nastaviti studij povijesti budući da sam se njome želio baviti.

Koji su bili Vaši ciljevi kada ste se krenuli baviti poviješću i što Vas je motiviralo?

Motivirali su me povijesni procesi i događaji, zapravo sam bio fasciniran njima. Znatiželja me vodila u istraživanja o događajima iz povijesnih razdoblja. Tražio sam odgovore na pitanja: Kakvi su bili ljudi? Čime su se oni bavili i što su ostavili tijekom svojih života u nasljeđe novim naraštajima? Te su me teme oduvijek zanimale i mislio sam da je vrijedno i isplativo njima se baviti.

Nakon završenoga studija na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu svoju ste naobrazbu nastavili i na znamenitom Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Možete li nam ispričati Vaša iskustva studiranja na Gregoriani? Kako ocjenjujete njihov pristup u poučavanju povijesti?

Na Gregoriani sam imao vrlo poznate i glasovite profesore, poput Giacomo Martina, koji nam je predavao noviju crkvenu povijest. On se bavio razdobljem povijesti devetnaestoga stoljeća i svojim je djelima bio poznat u svijetu. Također smo slušali i iznimno važna predavanja o dvadesetom stoljeću i odnosima između Crkve i država. Naši profesori dolazili su iz različitih dijelova svijeta i uvijek su imali razumijevanja prema nama koji smo na početku tek natucali po talijanskom. Tijekom ispita najvažnije je bilo svladati materiju i pokazati znanje, a manje se pažnje pridonosilo tome što je moj talijanski bio malo nepravilan, „kvrgav". Nikada nam to nisu zamjerali, bili su svjesni da smo mi tek došli na studij u Italiju i moram reći da su zaista imali razumijevanja za nas.

Koji su Vam trenutci ostali u lijepom sjećanju iz studentskih dana?

Pošto već govorimo o tom rimskom razdoblju, onda moram kazati kako je to bilo jedno posebno razdoblje iz mojih studentskih dana budući da je Rim, s mnoštvom svojih spomenika i dubokom povijesnom baštinom, jedini grad gdje sam se ja stvarno osjećao kao kod kuće. Postao mi je toliko mio, kao da sam oduvijek u njemu stanovao. Sjećam se da se o kontinuitetu povijesnih događaja i bogate rimske baštine tada znalo govoriti: „Rim na jednoj strani, a onda ostatak svijeta na drugoj strani". Rim mi je zbog toga ostao nevjerojatno drag i jako sam se lijepo osjećao tamo.

Za koje biste znanstvenike ili sveučilišne profesore mogli reći da su Vam bili uzor tijekom studiranja, a kasnije i rada?

Tijekom studija uzor mi je bio profesor Giacomo Martina koji je zaista bio jedan sjajan povjesničar, izvrstan predavač i pedagog. Bio mi je i mentor na doktoratu, tako da sam blisko surađivao sa njim. Pamtim ga kao fenomenalnoga profesora koji je izuzetno lako znao zainteresirati svoje studente na sustavni rad i istraživanje povijesnih tema. Svaki je profesor, na svoj način, radom, brojnim dijelima i susretljivošću bio poticaj i uzor studentima.

Koliko su se metode i pristupi ka naučavanju na fakultetima promijenile od vremena kada ste Vi studirali pa sve do danas?

Okolnosti su se u svakom slučaju promijenile. Kada sam studirao na Gregoriani na Fakultetu crkvene povijesti, tada je to bio jedini fakultet crkvene povijesti u svijetu. Taj fakultet nije bio dio teologije ili povijesti nego je isključivo bio zasebni fakultet crkvene povijesti. Nismo se previše bazirali na nova znanstvena strujanja koje su tada bila aktualna po npr. Francuskoj. Može se reći da se još uvijek radilo po načelu staronjemačke škole. Iz dvadesetoga stoljeća osobiti uzor bili su nam veliki, tj. najpoznatiji crkveni povjesničari, kao što je bio Hubert Jedin, po kojima smo učili povijest i njih smo slijedili.

Teme koje se tiču novovjekovne povijesti katoličanstva, redovništva i školstva u Hrvata obuhvaćaju Vaše djelovanje kao znanstvenoga istraživača, ali i fakultetskoga predavača. Odakle interes za proučavanjem baš tih tema?

Najviše me zanimala kulturna crkvena povijest. Nikada se nisam bavio istraživanjem političke povijesti. Osim toga, politička povijest većinom se i svugdje učila pa tako i u Hrvatskoj. Kada sam samostalno počeo istraživati neke teme onda sam shvatio koliko malo mi znamo i koliko nismo upoznati s aspektima hrvatske crkvene kulturne povijesti i crkvene kulturne baštine. Nakon završetka studija u Rimu shvatio sam kako na području proučavanja isusovačke baštine u Hrvata postoji jako puno materijala kojima se čovjek može posvetiti.

Moj doktorski rad zapravo se i ticao povijesti isusovačkih misionara u 19. stoljeću, temeljem njihovih dnevnika, izvješća i arhivske građe koja je do tada bila potpuno nepoznata. Prije toga postojalo je tek nekoliko članaka koji su se mogli pročitati u vjerskim listovima iz razdoblja dvaju svjetskih ratova, ništa drugo se o tom fenomenu nije znalo. Stoga je on bio zanimljiv, ne samo zbog mogućnosti istraživanja pučkih misija tih putujućih misionara, nego i njihovih izuzetno vrijednih bilježaka i opisa krajeva.

Nakon doktorata i istraživanja pučkih misija, počeo sam se baviti hrvatskim misionarima i istraživačima u svijetu. Ta me tema zainteresirala još kao studenta u Rimu. Tijekom čitanja i proučavanja hispanoameričkih enciklopedija pronalazio sam neka naša imena o kojima se kod nas gotovo ništa nije znalo. I tako je sve počelo. Veći dio mojih radova zbog toga se i ticao istraživača jer sam u to vrijeme bio u Rimu, gdje je sva literatura iz Južne Amerike bila dostupna na jednome mjestu - u arhivu. To je svakako bio dodatni poticaj zašto sam uspio istražiti neke od tih potpuno nepoznatih hrvatskih istraživača.

Smatrate li da je povijest religije, Crkve i znamenitih crkvenih pojedinaca danas dovoljno istražena tema na nacionalnoj i svjetskoj razini?

Te dvije razine trebalo bi razlikovati. Neki narodi su iznimno dobro istražili svoju povijest. Za primjer možemo uzeti Rumunjsku koja je toliko bogata država po broju izdanih djela i posvećenosti njihovih istraživača, ne samo prema političkoj, nego i kulturnoj i socijalnoj povijesti. U Hrvatskoj je na stvari jedna specifična situacija gdje su osim političke povijesti ostali aspekti desetljećima bili zapostavljeni.

Kako je došlo do osnivanja Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču? Koji su sve znanstvenici sudjelovali u pokretanju te institucije i koja je njezina temeljna uloga?

Uloga Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču bila je dvostruka. Prvo, da se omogući boravak i mogućnost studiranja naših studenata u Beču. Druga uloga bila je omogućiti istraživanje višestoljetnih veza Hrvatske i Austrije te da se na taj način iskoristi rad u bečkim arhivima, kako bi se istražio i taj aspekt hrvatske povijesti. Prvi dio toga plana je ostvaren i mogu reći da je godinama dobro funkcionirao. Naši studenti, iz različitih znanstvenih područja, tamo su boravili i u konačnici završili studije. Neki od njih kasnije su postali poznati u različitim područjima, od hrvatske umjetnosti, glazbe pa i povijesti.

Drugi uloga instituta bila je, na jedno kraće vrijeme, da on koristi u istraživačke svrhe. Nekoliko soba instituta bilo je dobro opremljeno i njih su, po dolasku u Beč, mogli koristiti znanstvenici iz različitih hrvatskih institucija za boravak tijekom njihovih istraživanja po arhivima. Ta su istraživanja polučila vrijedne rezultate.

Danas se manje-više i jedan i drugi aspekt instituta ugasio te mislim da on trenutno postoji samo na papiru.

Godine 1997. započeli ste predavati na Hrvatskim studijima. Možete li opisati neke od značajnijih događaja vezanih uz početke djelovanja Hrvatskih studija kao visokoobrazovne ustanove (razvojne planove, uvođenje studiranja po bolonjskom procesu)?

Došao sam predavati povijest na Hrvatske studije u vrijeme uvođenja bolonjske reforme. Moram spomenuti kolegu s Hrvatskoga instituta za povijest, Alexandera Buczynskog koji je praktički bio nositelj te reforme na Sveučilištu u Zagrebu. Može se reći da je bio najzaslužniji za uspješno prihvaćanje i provođenje toga procesa, odnosno bolonjske reforme na Sveučilištu u Zagrebu.

Tada su i programe postupno počeli prilagođavati. Moram reći da su se u početku vidjeli pozitivni rezultati našega rada po novom sustavu. Međutim, ono što se vrlo brzo pokazalo promašenim bio je drugi dio bolonjske reforme, a on se ticao zapošljavanja mladih studenata sa završenim studijem. Upravo to nije funkcioniralo, a ne funkcionira niti danas. A zašto je tome tako? Zato što je po bolonjskoj reformi postojao plan da preddiplomski studij bude temelj za one koji ne žele nastaviti dalje sa studijem. Tu su država i tvrtke trebale odigrati svoju ulogu i dati mogućnost zapošljavanja, no međutim to nije bilo prepoznato i provedeno. Tako je zapravo jedini cilj studenata, koji su završili preddiplomski studij, postao taj da nastave diplomski studij kako bi onda kasnije se mogli zaposliti i npr. negdje predavati. Hrvatski studiji također su dugo godina imali problema s tim, zbog toga što škole nisu htjele zapošljavati studente.

Koje Vam je bilo najbolje profesorsko iskustvo? Što Vam je iz tih dana ostalo u najljepšem sjećanju?

U petnaestak godina stvorio se pozitivan ambijent u samim odnosima između studenata i profesora, štoviše bio je na izvanrednoj razini. Sjećam se da su bivši studenti drugim kolegama pričali kako im je najljepše okružje bilo na Hrvatskim studijima i da se takav odnos između profesora i studenata rijetko gdje može naći. Stvoren je spontan i izrazito pozitivan ljudski odnos među profesorima i studentima. Meni je upravo taj odnos sa studentima ostao u sjećanju kao najljepše iskustvo zato što smo mogli komunicirati na stvarno visokoj i humanoj razini.

Kakav ste odnos tijekom Vaše karijere imali s drugim povjesničarima?

Tijekom karijere, dakle od samih početaka moga bavljenja i pisanja povijesti, više sam bio povezan i surađivao s povjesničarima književnosti te povjesničarima znanosti i kulture zato što je moj interes bio okrenut prema tim temama i područjima. S druge strane, nisam previše surađivao s povjesničarima koji su se bavili političkom povijesti budući da se njome nikada nisam niti bavio.

Nakon što su Vam 2015. godine u nakladništvu Matice hrvatske objavljene dvije knjige, upravo je objavljena nova knjiga Isusovci u Dubrovniku: Komentari Stephana Desiderija iz 1693. koju ste napisali u suradnji s prof. dr. sc. Stjepanom Ćosićem. Odakle ideja i interes za pisanje o jednoj takvoj specifičnoj temi?

Moram priznati da je to bila jedna vrlo zanimljiva suradnja s kolegom Ćosićem. On je naime pronašao jedan rukopis, koji je sam po sebi bio premalen za knjigu, no mi smo svejedno u tome pronašli zajednički jezik. S moje strane to je bilo zbog poznavanja konteksta isusovaca u Dubrovniku, a zašto je tomu bilo tako? Zato što sam bio priređivač drugoga sveska djela Isusovci i hrvatski narod Miroslava Vanina, gdje je također bila obrađena i povijest dubrovačkoga Kolegija. Već sam tada prošao kroz sve te izvore i skupio puno bilježaka o ljudima te čitavoj povijesti Dubrovnika i dubrovačkoga Kolegija. Zato sam predložio da se taj pronađeni rukopis iz 17. stoljeća uklopi u kontekst ostalih poznatih profesora toga prostora u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i da na taj način može nastati jedno prekrasno djelo. Tako je naposljetku i nastala ta knjiga.

Prati li suvremena hrvatska historiografija trendove stranih historiografija, barem što se tiče istraživanja vezanih uz područje ranonovovjekovlja?

Vjerujem da hrvatska historiografija prati te trendove, osobito među mlađom generacijom povjesničara. Danas je to jednostavnije pratiti, osobito zbog toga što su knjige lakše dostupne. Nekada se moralo ići kupovati svaku knjigu ili ih tražiti po svim knjižnicama. Trendovi su različiti, ali u svakom slučaju mogu reći da su sva ta aktualna zbivanja prisutna. Mlađi naraštaji povjesničara svoj rad uvelike obogaćuju iskustvom poznavanja i lakšega stupanja u kontakt s kolegama povjesničarima i ostalim znanstvenicima iz Europe i svijeta.

Mislite li da povijesni svijet ostaje u „dobrim rukama" za neke buduće naraštaje povjesničara?

Htio bih o tome nešto više reći iz svojega višedeseljetnoga iskustva. Naime, studirao sam povijest u vrijeme kada je ona bila u potpunosti zapostavljena. Kada sam došao u Italiju, tada su popularni studiji bila psihologija, pa čak i pedagogija. Naslušao sam se svakakvih komentara i mišljenja o studiranju povijesti. Što se današnje situacije tiče, jedino što mogu reći je to da su se popularni studiji malo promijenili. To više nije psihologija, nego su popularnije prirodne znanosti (npr. genetika), mediji i komunikacije. Povijest je još uvijek zapostavljena, ne možda u tolikoj mjeri kao što je to bila prije nekoliko desetljeća, ali još uvijek jest.

Unatoč tomu, historiografija strpljivo korača svojim putom i ja smatram da bi bez nje čovječanstvo bilo dosta uskraćeno. Time bi odrezalo svoje korijene postojanja, svoje začetke. Mislim da bi zapostavljanjem istraživanja povijesti i povijesnih činjenica nastale velike štete koje bi ograničile i naštetile izgledu budućnosti društva i cjelokupnoga čovječanstva.

Koji biste savjet dali budućim kolegicama i kolegama koji će tek krenuti u svijet istraživanja povijesnih zbivanja?

Na prvom mjestu osvijestite sebi važnost znatiželje. Znatiželja vas navodi da pokušate otkriti pravu istinu o prošlim događajima i ljudima. Prije svega jako je važno ostati pribran. Osobne interese i simpatije uvijek se moraju ostaviti po strani. Mora se pokušati objektivno sagledati događaje iz prošlosti i biti svjestan da ti isti prošli događaji mogu, kao i u svakom vremenu, pa tako i današnjega čovjeka, mnogo toga poučiti. Ne samo pozitivnim, nego i negativnim iskustvima koja moraju koristiti čovjeku da on bude pametniji i da nešto nauči.

Razgovarao Bruno Bogović

Za one koji žele više, navodimo pregled izabranih djela i radova prof. Mije Korade:

• Hrvatski isusovci i misionari, Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, Zagreb, 1991.
• Hrvatske srednje škole u 17. i 18. stoljeću, Nastavni vjesnik: časopis društva hrvatskih srednjoškolskih profesora
• Pučke misije u sjevernoj Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, Časopis za suvremenu povijest, vol. 32., br. 1., 2000.
• Recepcija istraživača i filozofa u 17. i 18. stoljeću koji djeluju u drugim zemljama i kontinentima, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, XXIX, 1-2, 2003.
• Značenje Kristijanovićevih duhovno - propovjedničkih djela, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, br. 14-15, 2004.
• Djela i sudbina Marka Antuna de Dominisa (1560.-1624.) - Uz 450. obljetnicu rođenja, Gazophylacium : časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku, XV, 3-4., 2010.
• Paragvajska pisma, Matica Hrvatska, Zagreb, 2015. (napisano u suautorstvu s prof. dr. sc. Mrjanom Polić Bobić)
• Istraživači novih obzorja, Matica Hrvatska, Zagreb, 2015.
• Tri hrvatska isusovca i razvoj botanike u 18. stoljeću, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol. 41., br. 1 (81), 2015.
• Isusovci u Dubrovniku: Komentari Stephana Desiderija iz 1693., Leykam international, Zagreb, 2020. (napisano u suautorstvu s prof. dr. sc. Stjepanom Ćosićem)