Prof. dr. sc. Šime Demo dobitnik je niza prestižnih priznanja među kojima se ističu Godišnja nagrada za znanost za 2023. godinu i Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u 2022. godini. Povod za naš razgovor upravo je najnovije priznanje koje je osvojio za svoju monumentalnu knjigu Uvod u latinsku makaronsku književnost. U ovom intervjuu profesor Demo otkriva kako doživljava svoja postignuća, što ga inspirira u radu te na koji način njegovi projekti doprinose znanstvenoj zajednici i društvu u cjelini. Razgovarali smo i o izazovima s kojima se susreću humanističke znanosti u Hrvatskoj, ali i o njegovim planovima za buduća istraživanja te savjetima za mlade znanstvenike.

Čestitamo na još jednoj prestižnoj nagradi za znanstvena postignuća. Uz Godišnju nagradu za znanost, prošle ste godine dobili i Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća. Kako doživljavate činjenicu da su Vaša postignuća prepoznata na tako visokoj razini i kako ste doživjeli vijest o dobivanju Godišnje nagrade za znanost za 2023. godinu?

Premda nagrade nikome nisu glavna motivacija za bavljenje znanošću, ne mogu reći da me dobivanje ovih dvaju priznanja ne ispunjava zadovoljstvom i ponosom. Akademijina nagrada dodjeljuje se za petogodišnji rad, što znači da struka smatra kako mi – velikim dijelom zahvaljujući i kolegama s kojima sam u tom razdoblju surađivao – polazi za rukom kroz duži vremenski raspon zadržati kontinuitet kvalitetnog istraživačkog rada. Godišnja, pak, nagrada za znanost dodijeljena mi je za knjigu Uvod u latinsku makaronsku književnost, na kojoj sam, bez nekih većih prekida, radio dvanaest godina. Time sam na najljepši način zaokružio veliku etapu u svojem radnom vijeku i kročio u njegovu drugu polovicu.

Možete li nam ukratko objasniti kako Vaš nagrađeni rad doprinosi znanstvenoj zajednici i društvu?

Vjerujem da će skup podataka koji sam prezentirao u pregledu makaronske književnosti biti koristan proučavateljima kulture europskog ranonovovjekovlja. Kad se radi o doprinosu društvu uopće, kod humanističkih disciplina, posebno onih koje se bave prošlošću, postoji problem da je takav utjecaj nemoguće neposredno identificirati i izmjeriti. On dolazi s odgodom i zbroj je mnogih manjih faktora. Samo ako stalno kultiviramo sebe i zajednicu kroz kvalitetna istraživanja, a potom i njihovu diseminaciju, naš rad postaje svima koristan. Ako bi se sveeuropski, pa i svjetski fenomen novovjekovne latinske kulture posvijestio u javnom i obrazovnom diskursu kao nezaobilazna sastavnica identiteta našeg prostora, to bih smatrao velikim uspjehom proizišlim iz našeg rada. Na konkretnijoj razini, ovakve nagrade svojim medijskim publicitetom povećavaju vidljivost disciplina kojima se bavimo, pa i naših matičnih ustanova, u mojem slučaju Fakulteta hrvatskih studija.

Koji biste dio svog znanstvenog rada izdvojili kao presudan za ovu nagradu i zbog čega smatrate da je upravo on vrednovan?

U obrazloženju piše da je nagrađena monografija jedinstvena u domaćim i međunarodnim okvirima. Doista, posljednje istovrsno djelo objavio je Octave Delepierre polovicom 19. stoljeća. Otad je izišlo nekoliko pregleda nacionalnih tradicija, ali obuhvatne sinteze latinske makaronske književnosti do izlaska ove knjige nije bilo. Mislim da je to jedna od glavnih činjenica zbog kojih je Odbor za podjelu državnih nagrada za znanost procijenio da je studija vrijedna uvrštenja u nagrađene radove.

Godina 2023. za Vas je bila osobito produktivna u profesionalnom smislu, posebno zbog objave knjige Uvod u latinsku makaronsku književnost, za koju ste dobili Godišnju nagradu za znanost. Što vas je potaknulo na istraživanje ove specifične književne forme?

Nakon što sam 2008. doktorirao na latinskoj sintaksi, a dosta sam u međuvremenu objavljivao i o novovjekovnoj latinskoj književnosti, počeo sam tražiti temu za poslijedoktorsko usavršavanje, pri čemu sam htio združiti dva područja kojim sam se bavio, jezik i književnost. Kad mi je profesor Darko Novaković predložio makaronsku književnost, oduševio sam se jer se radi o žanru koji je specifičan upravo zbog jezika koji se u njem upotrebljava – radi se, naime, o osobitoj mješavini latinštine i kojeg narodnog idioma. Osim toga, makaronska je književnost razmjerno slabo istražena, a ktome je šaljiva i beskrajno zabavna, a opet veoma pronicljiva i duboka. Ubrzo sam dobio istraživačku stipendiju za boravak na Seminarium philologiae humanisticae pri Katholike Universiteit Leuven u Belgiji, a nekoliko godina kasnije i na Ludwig Boltzmann Institut für neulateinische Studien u Innsbrucku. To su vodeća središta za proučavanje novovjekovnog latiniteta, bogato opremljena relevantnom literaturom i nastanjena kompetentnim kolegama koji su mi mogli pomoći. Fakultet mi je dao radne dopuste za te boravke, omogućivši mi tako da se posvetim radu i najbolje iskoristim vrijeme.

Što vas je potaknulo da se posvetite znanstvenom istraživanju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i koje su teme koje vas posebno inspiriraju?

Na našem učilištu predajem još od 2002., kada sam počeo kao vanjski suradnik, a potom sam 2010. s Hrvatskog instituta za povijest, gdje sam bio zaposlen, prešao ovamo na radno mjesto docenta, u vrijeme kad smo osnivali studije Latinskog jezika i Hrvatskog latiniteta i pod vodstvom pokojnoga profesora Pavla Knezovića okupljali nastavničku postavu. Rad je na fakultetu privilegij jer čovjeku daje slobodu usmjeravanja istraživanja u teme koje mu se čine zanimljivima; s druge strane, on nosi i odgovornost jer dobivene spoznaje valja na učinkovit način podijeliti, ne samo s kolegama, već i sa studentima, pa i s javnošću. Glavne se koordinate mojega znanstvenog interesa smještaju u prostor odnosa između jezika i književnosti, odnosno sučelja u kojemu oni međudjeluju. Drugo što me zanima jest digitalna humanistika, odnosno načini na koje nam naši metalno-plastični prijatelji mogu pomoći u pronicanju u kompleksnu stvarnost koja obitava u našim umovima i oko njih. Dosad sam uspijevao pronalaziti teme kroz koje sam mogao taj interes i ostvariti, a nadam se da će tako biti i ubuduće.

Kako biste opisali trenutni položaj i ulogu znanosti u Hrvatskoj? Što smatrate najvećim izazovima za hrvatske znanstvenike?

Često se može čuti da je važnost koju država pridaje znanosti i obrazovanju u pozitivnoj korelaciji s dorobiti njezinih stanovnika. Uvjeren sam da ta tvrdnja nije prazna floskula, a postoje i brojna istraživanja koja je empirijski potvrđuju. Ova svečarska prigoda nije mjesto za obuhvatne kritike znanstvenih politika ili pokušaje podjele spasonosnih recepata. Vjerojatno se nitko ne bi osvrnuo ako bih ponavljao opća mjesta kao što je potreba umrežavanja i povezivanja s kolegama iz inozemstva, ili to da valja ići ukorak s tehnologijom, biti prisutan u zajednici i društvu i slično. No, mogu dati jedan znakovit primjer iz svoje struke. Možda će zvučati nevjerojatno, ali nama u Hrvatskoj nedostaje velik broj latinista. A glavni razlog tomu nije potreba za nastavnicima u školama – premda bi i njih trebalo biti više – već golema količina neobrađenog latinskog novovjekovnog materijala, dijelom tiskanog, a većinom rukopisnog. Treba nam stručnjaka specijaliziranih za neolatinistiku i subspecijaliziranih za različita područja znanja, od filozofije i teologije preko književnosti i filologije do prirodnih znanosti, koji će biti u stanju te tekstove izdati, prevesti, protumačiti i kontekstualizirati. Mogli bismo se iznenaditi koliko toga iz naše prošlosti još ne znamo i koliko bi se slika o povijesti našeg naroda i zemlje mogla dopuniti ako bi se sve to istražilo. Nijedan stručnjak ne može ozbiljno obraditi takav tekst ako nije temeljito upućen u latinski jezik i kulturu. I dok u nekim zemljama u koje se volimo ugledati čak i bogati nasljednici i poslovni ljudi velik dio svojeg novca ulažu u humanističke katedre i istraživanja, kod nas čak ni vlastodršci, kojima je to dužnost, često ne prepoznaju korist podržavanja disciplina koje nisu neposredno isplative. Ako sami ne budemo istraživali vlastito kulturno blago, doći će stručnjaci iz susjednih zemalja i interpretirati ga na svoj način, a mi ćemo gunđati kako nam netko nešto svojata. S druge strane, prezentiramo li na kvalitetan način ono što imamo, naša će zemlja biti mjesto u koje će svi kulturno osviješteni ljudi rado navraćati. Bilo bi, dakle, poželjno uskladiti planiranje znanstvenog razvoja i zapošljavanja sa stvarnim potrebama društva i na sve načine poticati mlade da se okrenu tim za nas temeljnim strukama. Samo će tako humanistička istraživanja ostvariti svoj puni potencijal.

Kakvi su vaši planovi za buduće projekte i istraživanja? Postoji li nešto što trenutno razvijate ili planirate započeti?

Ideja nikada ne nedostaje, a tekućih je poslova toliko da se ne usudim planirati previše unaprijed. U ovom sam trenutku najviše zaokupljen projektom pokrenutom pri Hrvatskoj zakladi za znanost „Ranonovovjekovni kameni latinski natpisi u crkvama južne Istre: dokumentacija, analiza, kontekstualizacija“, koji je ušao u drugu od četiri godine trajanja, a u okviru kojega gradimo bazu podataka, sastavljamo katalog i pišemo studije o istarskoj natpisnoj građi. Osim toga, nastavljam svoj dugogodišnji rad na priređivanju spisa kanonskih vizitacija (sada su na redu Šibenik i Sesvete), a sudjelujem i u izradi prvog hrvatskog prijevoda Boccacciove knjige De mulieribus claris. Ovih dana očekujem da mi od nakladnika Brepolsa stigne kritička editio princeps komentara jednog dijela Aristotelova spisa De anima iz pera renesansnog dubrovačkog polihistora Nikole Vitova Gučetića, koju sam priredio s Pavelom Gregorićem, a s Lukom Boršićem trebao bih načiniti novo izdanje Petrićevih monumentalnih djela Discussiones peripateticae i Nova de universis philosophia.

Nastojim, koliko mogu, surađivati s kolegama u inozemstvu, najviše preko krovnoga klasičarskog udruženja Euroclasica i neolatinističkog društva International Association for Neo-Latin Studies. U narednom ću razdoblju biti uključen u projekt profesora Martina Korenjaka s Leopold-Franzens-Universität Innsbruck koji će se baviti usmenim novolatinskim, kao i u istraživanja odnosa digitalnih tehnologija i novolatinskih studija na Aarhus Universitet pod vodstvom profesorice Marianne Pade. Veoma me veseli što ću uskoro imati priliku konačno posjetiti grob Teofila Folenga, rodonačelnika makaronske književnosti, u sjevernotalijanskom mjestu Bassano del Grappa, gdje ću u svibnju održati predavanje o makaronskoj tradiciji s ove strane Jadrana. Trebao sam onamo ići još u proljeće 2020., ali tada je putovanje zbog svima znanih razloga bilo nemoguće ostvariti.

Što biste poručili mladim znanstvenicima i studentima koji sanjaju o znanstvenoj karijeri?

Znanstveni i nastavni rad doživljavam kao poziv, kao ulogu koja se ne može isključiti kad nismo na poslu, već je s nama cijelo vrijeme, pa i kad odmaramo. On ne smije donositi opterećenje i stres, nego biti izvor zadovoljstva i radosti. Svjestan sam činjenice da se, nažalost, neće svi koji imaju taj poziv moći zaposliti u znanstvenom sustavu – naprosto, premalo je radnih mjesta. Međutim, to ne mora nikoga spriječiti da onoliko koliko može sudjeluje u znanstvenom životu. Učite cijeli život, čitajte ono što vas zanima, učlanjujte se u strukovne udruge. U mojem životu posebno mjesto ima angažman u Hrvatskom društvu klasičnih filologa, u kojemu sam aktivan već petnaestak godina i koje je lani proslavilo pola stoljeća postojanja. Ima nas na različitim radnim mjestima i lijepo je da svi – školski nastavnici, znanstvenici, kulturni djelatnici i ostali – imamo mjesto gdje se možemo susretati kao kolege iz struke. U tim sam susretima naučio koliko se naš rad prožima i koliko su znanost, odgoj i obrazovanje neraskidivo povezani. Zarađivali za život od bavljenja znanošću ili od nečega drugoga, mladi su ljudi u stanju izgraditi na znanosti utemeljen pogled na svijet i pomoću njega doprinositi zajednici.