Prenosimo subesjedu koju je novinaru Marku Curaću dao prof. dr. sc. Mario Grčević s Odsjeka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija. Razgovor je objavljen u Hrvatskom tjedniku (Zadar) od 28. listopada 2021. na str. 39–42.

„Na žalost, naša se država ponaša kao da je se to ne tiče, zato bismo mogli ostati bez hrvatskoga jezika u globaliziranome svijetu”

Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU 18. i 19. listopada 2021. održao je Konferenciju o normi hrvatskoga standardnog jezika u 21. stoljeću. Tom prigodom prof. dr. sc. Mario Grčević s Fakulteta hrvatskih studija još je jednom svratio pozornost na potrebu donošenja Zakona o hrvatskome jeziku što je bio povod razgovoru.

Raniji sazivi Hrvatskoga sabora odbacili su prijedloge hrvatskih Vlada za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku (2010. i 2012.). Unatoč tomu, jedan ste od jezikoslovaca koji ustraje isticati kako je potrebno donijeti taj zakon. Zašto?

Zakon o hrvatskom jeziku pružio bi nam priliku da počnemo voditi osmišljenu jezičnu politiku na državnoj razini. Njime bismo mogli dati velik prinos očuvanju naših dijalekata, unaprijediti odnos jezične zajednice prema standardnomu jeziku i napokon kao društvo započeti svoje jezično planiranje koje bi se odrazilo i na prepoznatljivost hrvatskoga i na međunarodnoj razini.

Jezični nam zakon treba kako bismo stvorili okvire za unaprjeđenje jezičnih odnosa u Republici Hrvatskoj, polazeći od Ustava Republike Hrvatske u kojemu je hrvatski jezik propisan kao službeni jezik RH

Što bi Zakon trebao sadržavati?

U njem bi trebalo razraditi odredbu iz Ustava o hrvatskom kao službenom jeziku. Polazeći od nje. Zakon bi mogao imati tri cjeline. U prvoj bi trebalo definirati da Zakon služi promicanju i očuvanju svih idioma hrvatskoga jezika, uključujući govore čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga narječja te, naravno, hrvatskoga standardnoga jezika kao jezika u službenoj i javnoj uporabi. U dragom dijelu Zakona trebalo bi popisati i objediniti jezične odredbe koje već postoje u dragim hrvatskim zakonima. Tih dragih zakona s jezičnim odredbama ima više od trideset, dodatno još i niz pravilnika i tzv. uredaba. Sve njihove jezične odredbe trebalo bi u Zakonu o hrvatskom jeziku prikupiti, prema potrebi dotjerati i popuniti postojeće praznine.

Što bi se našlo u trećem dijelu?

U trećem dijelu Zakona reguliralo bi se Vijeće za hrvatski jezik. Ono bi bilo zaduženo za praćenje provedbe Zakona o hrvatskom jeziku. Sabora i Vladi, davalo bi izvješća i prijedloge vezane uz područje definirano Zakonom. Osnivanjem takva vijeća napravili bismo glavni korak prema ustrojavanju hrvatske državne jezične politike. U Vijeće bi trebali biti uključeni predstavnici svih relevantnih institucija i udruga u Republici Hrvatskoj, a uključio bih i predstavnike Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Zbog nepostojanja Zakona, više ne znamo zove li se na hrvatskom jeziku u službenoj uporabi grad Rovinj samo Rovinj, ili Rovinj-Rovigno. Državne službe ne znaju da im u publikacijama hrvatski mora biti na prvom mjestu, a strani jezik na drugom. U javnom prostoru imamo mnogo jezičnih ili nazovi- jezičnih savjeta koji su lingvistički neartikulirani, nepromišljeni i često zbunjujući

Može li se bez Zakona voditi jezična politika?

Može onda kada imate društveno-političke uvjete za to. Mi ih nemamo. Jezični zakon nam treba kako bismo stvorili okvire za unapređenje jezičnih odnosa u Republici Hrvatskoj, polazeći od Ustava Republike Hrvatske u kojem je hrvatski jezik propisan kao službeni jezik RH.

Što se dogodilo s položajem hrvatskoga jezika od pokušaja donošenja Zakona u međuvremenu?

Ukinuto je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pod vodstvom akademika Radoslava Katičića koje je bilo nacionalno tijelo zaduženo za jezična pitanja. Zbog toga smo nazadovali, dok su države u našem susjedstvu unaprjeđivale svoje jezične politike i jezično planiranje, kako Slovenija, tako i Srbija. Mi danas u tom pogledu nazadujemo ili tapkamo na mjestu.

Kako se manifestira odsustvo Zakona, odnosno jezične politike?

Danas više ne znamo zove li se na hrvatskom jeziku u službenoj uporabi grad Rovinj samo Rovinj ili Rovinj-Rovigno. Državne službe ne znaju da im u publikacijama hrvatski mora biti na prvom mjestu, a strani jezik na dragom. U javnom prostora imamo mnogo jezičnih ili nazovijezičnih savjeta koji su lingvistički neartikulirani, nepromišljeni i često zbunjujući. Imamo i prevelik raskorak tzv. klasične ortoepske norme i one koja se pokazuje kao Hrvatima prihvatljiva, unatoč rješenjima koje je struka već ponudila, npr. profesor Ivo Škarić u svojim radovima. Jezičnim zakonom dobili bismo društveno-politički okvir koji bi omogućio pozitivne pomake i na tom području.

Ima, međutim, onih koji smatraju da je Zakon nepotreban.

Oni koji su paušalno protiv Zakona o hrvatskom jeziku uglavnom nisu upoznati s njegovom koncepcijom. Mislim da nisu svjesni činjenice da mi danas u Hrvatskoj već imamo više od 30 minijaturnih jezičnih zakona.

Proizlazi li odbojan stav prema Zakonu iz činjenice što je takav zakon postojao u vrijeme NDH?

Da, barem što se tiče nekih utjecajnih pojedinaca. No nema razloga za takvu bojazan jer je danas riječ o dragom tipu zakona. Novi Zakon o hrvatskom jeziku ne bi napravio ništa drugo nego postojeće jezične odredbe iz drugih zakona objedinio, prema potrebi dotjerao i popunio. Osim toga dobili bismo nacionalno Vijeće za hrvatski jezik i unaprijedili bismo odnos prema hrvatskomu govornomu jeziku i dijalektima. Standardni jezik proglasili bismo ne samo službenim, kako ga definira Ustav, nego i obvezatnim jezikom u javnoj uporabi, koju bi djelomice trebalo otvoriti i za druge idiome hrvatskoga jezika, što znači i za dijalekte. Ne treba zabraniti strane jezike u javnoj uporabi, no tu uporabu treba regulirati, primjerice propisom da uz javne natpise na stranom jeziku na prvom mjestu dolazi natpis na hrvatskom. U izlozima naših trgovina potom više ne bi pisalo sale, nego opet „rasprodaja“, ih možda jedno i drugo, no ne više samo sale kako je uglavnom sada. Takve promjene nikoga ne bi trebale smetati niti uznemirivati.

Neki misle da bi se Zakonom propisalo kako govoriti te kažnjavalo ako se izgovori neka riječ koja nije u skladu sa standardom. Imaju li takvi strahovi opravdanja?

Nama ne treba Zakon koji zadire u pravo pojedinca da se na hrvatskom izražava onako kako zna i želi. Jezik privatne komunikacije i jezična sloboda bilo kojega pojedinca ne smije biti predmetom Zakona o hrvatskom jeziku. Kada bi se mene pitalo, u njem bi se definirala samo službena i javna uporaba hrvatskoga jezika, što se odnosi prvenstveno na pravne osobe i na situacije u kojima se hrvatski mora upotrebljavati. Hrvatskoj jezičnoj zajednici potrebna je normalizacija jezičnih odnosa, a ne dodatne komplikacije.

Što se ne bi trebalo naći u Zakonu?

U njem ne bi trebalo biti regulacije nonnativističkih pitanja, niti, ponavljam, ograničavanja slobode izražavanja bilo kojega pojedinca. Samorazumljivo je da Zakon ne bi dovodio u pitanje ni jezična prava naših manjinskih zajednica.

S obzirom na pokušaje nijekanja hrvatskoga kao zasebnoga jezika, bi li se riješila njegova zaštita?

Zaštitio bi se hrvatski jezik kao cjelina. Unaprijedio bi se status hrvatskoga standardnoga jezika kao jezika u službenoj uporabi u RH, definirao bi se njegov status i kao jezika u javnoj uporabi. Zbog hrvatskoga govornoga jezika trebalo bi povećati udio sinkronizacije stranih filmova na našim televizijskim kanalima. To je neophodno ako želimo unaprijediti status hrvatskoga jezika u cjelini kao dio zapadnoeuropskoga, a ne balkanskoga kulturnoga kruga.

Standardni jezik proglasili bismo ne samo službenim, nego i obvezatnim jezikom u javnoj uporabi. Ne treba zabraniti strane jezike u javnoj uporabi, no tu uporabu treba regulirati, primjerice propisom da uz javne natpise na stranom jeziku na prvom mjestu dolazi natpis na hrvatskom. U izlozima naših trgovina više ne bi pisalo sale, nego opet “rasprodaja”, ili možda jedno i drugo, no ne više samo sale kako je uglavnom sada

Bi li provedba takva zakona iziskivala neka znatna sredstva?

To ne bi bila znatna sredstva, no zasigurno bi trebalo predvidjeti stavku u proračunu. Inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku trebala bi dati Vlada u suradnji s nekom relevantnom institucijom u Republici Hrvatskoj koja za to ima snage i volje.

Tko bi pisao takav zakon?

U njegovu pisanju svakako mora sudjelovati više ljudi. Među njima moraju biti i pravnici. Prije službenoga upućivanja u saborsku proceduru bilo bi potrebno provesti javnu raspravu o Zakonu o hrvatskom jeziku.

Čemu služi, primjerice, francuski jezični zakon?

Francuska ima jezični zakon na temelju kojega se vodi puristička jezična politika koja je izrazito zaštitnička prema francuskomu. U Francuskoj to omogućuje razina društvene svijesti političkih i akademskih elita. Mi ne možemo donijeti nacionalni jezični zakon kakav imaju Francuzi. No to ne znači da ne možemo pokušati izgraditi svoju jezičnu politiku. Nama je potreban takav tip jezičnoga zakona koji će nam omogućiti uspostavljanje sustavnoga jezičnoga planiranja. U Zakonu o hrvatskom jeziku moraju ući rješenja koja bi bila prihvatljiva većini. Moramo prihvatiti i kompromisna rješenja ako se želimo na dobrobit hrvatskoga jezika i hrvatske jezične zajednice pomaknuti s mrtve točke.

Posebno su bogatstvo hrvatskoga jezika dijalekti i mjesni govori. Kako to da se u regionalnim okvirima ne njeguju takvi jezici?

Upravo to bi se moglo riješiti Zakonom o hrvatskom jeziku na način koji sam već spomenuo. Zakonom bi radijske i televizijske postaje trebalo potaknuti na uvođenje ili povećanje udjela govornoga hrvatskoga u emisijama koje se emitiraju. Tim bismo se idejno približili zlatnoj formuli hrvatsko ga jezika što-kaj-ča Drage Štambuka.

Održan je u organizaciji HAZU skup o normi hrvatskoga standardnog jezika u 21. stoljeću. Sto je zaključeno, primjerice o Zakonu?

Nije bilo zaključaka toga tipa. Ja sam ondje održao predavanje o tom kako zamišljam budući Zakon o hrvatskom jeziku. Bio sam pozitivno iznenađen činjenicom da većina jezikoslovaca nije odbijala zamisli koje sada izlažem i Vama. Nisu ih odbijali čak ni oni za koje sam prije konferencije mislio da bi mogli biti protiv svega što iznosim. Na konferenciji se moglo vidjeti da okupljeni imaju više zajedničkih stavova nego onih koji ih razdvajaju. Svi smo zapravo tragali za tim kako unaprijediti našu jezičnu situaciju i položaj hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu. No to nam u konačnici ništa ne znači sve dok se riječi i ideje ne provedu u djelo. Želja i volja pojedinaca jedna su stvar, a institucionalizacija posve druga. To je posao države i u inicijalnom smislu i naših vodećih kulturnih institucija.

Na skupu nije bilo jezikoslovaca s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zar se tom problematikom ne bave?

Ako su bili pozvani, onda je njihov neodziv još jedan pokazatelj da nam je potreban zakon koji će urediti jezično planiranje i odrediti tko je sve dužan u njem sudjelovati. Samovolju pojedinaca i odbijanje komunikacije takve vrste možete spriječiti jedino zakonom i osnivanjem Vijeća za hrvatski jezik kao krovne organizacije na razini cijele Hrvatske. U Vijeću za hrvatski jezik mjesto bi, naravno, imao i predstavnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Govoreći o Zakonu, pledirali ste da hrvatski nazivi toponima ili skupova budu na prvome mjestu. Nedavno je IHJJ bio suorganizator jednoga međunarodnog skupa u Dubrovniku, no svejedno je natpis bio na engleskom, bez hrvatskoga?

Službeni nazivi i natpisi u Hrvatskoj trebali bi biti na hrvatskom ih na hrvatskom i stranom jeziku. Ako se toga danas ne pridržava čak ni Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jasno je da to moramo zakonski definirati i propisati. Protiv pravnih osoba koje bi opetovano kršile takve odredbe budućega Zakona o hrvatskom jeziku, trebalo bi naplaćivati kazne koje su predviđene u Zakonu o zaštiti potrošača.

Nije li i IHJJ 2013. godine najavljivao svoj prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku?

Da, no ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje tada je davao proturječne izjave. Izjavljivao je npr. da tek treba ustanoviti je li nam takav zakon uopće potreban i mogu li se njegove odredbe ugraditi u druge zakone. Nakon što je interes javnosti za prijedloge Zakona Matice hrvatske i Hrvatskih laburista zamro, IHJJ se više nije oglašivao tim povodom. Posve je jasno tko je tada odigrao kakvu ulogu u rušenju i gušenju inicijativa da dobijemo adekvatan jezični zakon.

Službeni nazivi i natpisi u Hrvatskoj trebali bi biti na hrvatskom ili na hrvatskom i stranom jeziku. Ako se toga danas ne pridržava čak ni Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jasno je da to moramo zakonski definirati i propisati

Kakva je budućnost hrvatskoga jezika u globalnom svijetu u kojemu engleski dominira, neki hrvatskome predviđaju gotovo nestanak?

Nedavno je o tom pitanju intervju za Jutarnji list dao nizozemski profesor Johan van Hoorde, donedavni predsjednik Europske udruge nacionalnih institucija za jezik. On jasno i nedvojbeno poziva hrvatsku javnost na borbu za očuvanje hrvatskoga. Smatra da se treba boriti „za Europu u kojoj se poštuju pojedinačne kulture, pa onda i lingvističko naslijeđe, koje je naše bogatstvo“. Drugim riječima, ako ne budemo vodili svoju proaktivnu jezičnu politiku usmjerenu prema očuvanju hrvatskoga kao službenoga i javnoga jezika na svim razinama, on nam poručuje da možemo računati s negativnim razvojem. Profesor Johan van Hoorde posebice se osvrće na širenje engleskoga u visokom obrazovanju i na činjenicu da je u nekim zemljama, kao što je Nizozemska, engleski potisnuo nacionalne jezike. Taj bi se razvoj u nas danas lako dao spriječiti samo jednom rečenicom u budućem Zakonu o hrvatskom jeziku: „Visokoškolski predmet koji se izvodi na stranom jeziku, ciklički se prema utvrđenomu izvedbenomu planu (u istom omjeru?) izvodi i na hrvatskom jeziku.” Dakle, Zakon o hrvatskom jeziku mogao bi dati učinkovito rješenje i na tom polju. No jezičnu politiku te vrste ne mogu voditi pojedinci. Država se ne može ponašati kao da se nje to ne tiče. Ona je dužna osigurati mehanizme da se hrvatski zaštiti u smislu u kojem nam savjetuje profesor Johan van Hoorde. Zakoni se ne donose kako bi se nekomu otežavao život, nego da bi se uredili društveni odnosi i postavila određena pravila ponašanja.

Možemo li dalje odugovlačiti s donošenjem Zakona?

Mislim daje krajnje vrijeme da se donese Zakon o hrvatskom t jeziku.

Ne moramo reagirati na svaku srpsku provokaciju...

Je li se adekvatno odgovorilo na nijekanje hrvatskoga jezika u srbijanskim udžbenicima? Političari su bili pravodobni, što je sa strukom, bolje rečeno kulturnim i znanstvenim institucijama?

U Srbiji se u odnosu na hrvatski jezik i njegovu baštinu kontinuirano osmišljava i vodi velikosrpska jezična politika. Mi ne možemo reagirati na svaku njihovu provokaciju, no trebali bismo kontinuirano pratiti što rade. To ne činimo zato što kao društvo nemamo jezične politike kakvu ima većina drugih zemalja u našem okružju. Osobno se u dosta svojih radova osvrćem na srpske provokacije i svojatanja i dosta mi je dobro poznato o čem je riječ.

Svaka sredina priprema za sebe jezične zakone

Koje članice EU-a imaju Zakon o jeziku?

Francuska, Švedska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Belgija, Finska, Švicarska (na razini kantona), Španjolska, Irska, a izvan EU-a u Europi Rusija, Makedonija, Srbija, Kosovo i druge zemlje. No treba znati da se jezični zakoni ili zakonske jezične odredbe međusobno mogu znatno razlikovah. Svaka sredina za sebe priprema jezične zakone kakvi njoj odgovaraju i kakve može donijeti.