Pristupačnost
Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva znanstvena je i visokoobrazovna novina na hrvatskim sveučilištima po predmetu interesa, teorijskom pristupu, metodološkoj razradi, multidisciplinarnoj zamisli, po važnosti i općem interesu za demografsku i iseljeničku problematiku. Polazeći od spoznaje kako je ljudska populacija najvažniji čimbenik svih djelatnosti u prostoru i društvu, kako su djeca i mladi nositelji hrvatske razvojne budućnosti, kako je hrvatsko iseljeništvo veliko hrvatsko bogatstvo i kako prihvaćanje dekadencije nije povijesna civilizacijska stečevina, ustrojavanje ovakvoga studija u Hrvatskoj velika je akademska, društvena, gospodarska, narodna i nacionalna potreba, osobito nakon što su svi demografski pokazatelji i trendovi u Hrvatskoj postali negativni, a silina recentnoga iseljavanja počela ugrožavati temeljne sustave na kojima počiva svaka, pa i hrvatska država. Iseljenički valovi u cijelom XX. stoljeću i početkom XXI. stoljeća rezultirali su većim brojem hrvatske populacije u iseljeništvu, nego u matičnoj zemlji, pa je razmatranje iseljeničke i migracijske problematike i njezino znanstveno istraživanje i nastavno poučavanje postalo ključno strateško nacionalno pitanje ne samo razvoja, nego i demografskoga opstanka. Shvativši konačno svu složenost demografske, iseljeničke i uopće migracijske problematike, svu uvjetovanost u društvu i prostoru, koju stanovništvo uspostavlja, i objektivnu potrebu za novim razvojnim konceptom temeljenim i na hrvatskom iseljeništvu, ustrojen je potpuno novi studij na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu s izvoditeljima, koji dolaze iz samoga vrha hrvatskih znanstvenih institucija.
Donosimo govor kojim se prije trideset godina, 15. siječnja 1992. predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman obratio naciji u povodu međunarodnoga priznanja Hrvatske.
Obraćam se Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima Hrvatske.
Današnji dan, 15. siječnja 1992. bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu, četrnaeststoljetnu povijest hrvatskoga naroda na ovome, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je evo i međunarodno priznanje svoje neovisnosti. Očuvavši u tijeku cijele svoje povijesti, usprkos svim zlehudim nedaćama i ograničenjima, svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatska se nakon devet stoljeća vraća u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država.
Čin međunarodnoga priznanja Hrvatske od svih država Europske zajednice ima posebno povijesno značenje stoga što se nakon toga više ne može dovoditi u pitanje raspad Jugoslavije i međunarodno priznanje samostalnosti Hrvatske i u okviru svjetske zajednice naroda. Odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske donijele su i već prije današnjega dana Sveta Stolica, Njemačka, Belgija, Island, Švedska, Slovenija, Ukrajina, Litva, Latvija, Estonija, Malta, San Marino. Na osnovi zajedničke odluke na današnji dan to su učinile sve države članice Europske zajednice: Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Francuska Republika, Grčka Republika, Republika Italija, Veliko Vojvodstvo Luksemburga, Kraljevina Nizozemska, Savezna Republika Njemačka, Portugalska Republika, Kraljevina Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo Britanije i Sjeverne Irske. Na današnji dan odluku o priznanju Hrvatske donijele su još i Austrija, Švicarska, Kanada, Norveška, Bugarska, Mađarska, a donijet će jamačno i druge zemlje ovih sati i dana. Vjerujemo da će to uskoro učiniti i druge europske države i mnoge druge izvaneuropske zemlje među kojima i Sjedinjene Američke Države i Rusija.
Priznajući Hrvatsku Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena, ne će iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet. On želi biti njihova zbiljska sastavnica u izgradnji novoga duhovnoga obzorja i međunarodnoga poretka mira i suradnje među narodima. Činom međunarodnoga priznanja otvara se novo razdoblje u povijesti hrvatskoga naroda. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske dali su svoj obol u pregnućima i žrtvama svi naraštaji naše napaćene, ali i slavne prošlosti. U taj vjekovima sanjan, a sada i ostvaren cilj, ugrađeni su i velebni napori, stradanja i žrtve ljudi naših dana, podjednako domovinske i raseljene Hrvatske. Postigli smo to odlučnošću i razboritošću s kojom smo krenuli u preporod hrvatskoga nacionalnoga bića i u demokratsku preobrazbu Hrvatske s geslom ‘Odlučimo sami o svojoj sudbini’.
Pred nama je zadaća da dokažemo kako možemo biti dobri i mudri gospodari u svojoj slobodi. Svoji na svome u interesu blagostanja i sreće svih građana Hrvatske. Pred nama je isto tako zadaća da svijetu, koji nas je priznao i koji će to ubuduće činiti, pa i onome koji bi nas još uvijek htio poricati, vjerodostojno dokažemo da će demokratska Hrvatska biti dostojan sudionik najnaprednijih težnji slobodna svijeta. Ne dvojim da će hrvatski narod i svi građani Hrvatske znati ispuniti sve te zadaće u novim, posve izmijenjenim, ali bitno povoljnijim povijesnim okolnostima. Ne dvojim zato što nikada nisam posumnjao i što duboko vjerujem u izvorne silnice i stvaralačku snagu naših ljudi i hrvatskoga naroda u cjelini. Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je i budućnost. Neka je vječni spomen i slava svima onima koji su svojim životima i dijelom pridonijeli oživotvorenju vjekovnoga sna, slobodne i suverene, neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske.